уторак, 21. јануар 2014.

Ne znam ti ja nista

Moj roman je… srpska knjizevnost. Eto, priznajem. I to je sve sto cete izvuci iz mene… Uzgred, niko ne moze da se ucitava u njega, laskajuci sebi. Moze samo da me cita, ili ne, sa manje ili vise zadovoljstva. Njegovo pravo. Do ignorisanja.
Jednom prilikom su mi prijatelji, kumovi, bracni par, kometarisali roman Kisa… Rekla sam: “Stalo mi je da me zene citaju”. Ona je rekla: “Sta te briga za zene”. On je rekao “Pa to je klasicno zensko pismo”. Ja sam dodala: “Sa elementima fantastike”. On je klimnuo glavom. Ona je rekla: ” Ma boli te dupe za zene, daj muske citaoce, izdavace, urednike, ljubavnike. Vise njih, razlicitih”…
Dok sam posle rucka sa Jelenom slagala sudje u masinu, razmisljala sam o tom razgovoru, misleci prvi put valjda o svojim eventualnim muskim citaocima. O tome kako me citaju i dozivljavaju. I o tome da li je moguce zaljubiti se u junakinju teksta, a ne stvarnu zenu, sa istinskim ocima i sisama u koje bi trebalo pogledati. Pitala sam se da li je moguce zaljubiti se i u tekst i u autorku.
Jer um je mocan afrodizijak, najmocniji. I to zaista ne bi bilo lose.
Dok sam tako snatrila o zaljubljivanju i tekstovima, stojeci sa soljicom za kafu na sred kuhinje u Konzulatu, osetila sam da nisam sama i da mi neko dise za potiljak.
Polako sam se okrenula. Ispred mene je stajao gospodin kod koga me je vodio B. pre nego sto je nestao. Izgledao je, lecnula sam se, kao necastivi licno. Sivo tergal odelo, malo pogrbljen, fini osmeh ispod finih naocara, kroz koje su virile lukave i inteligentne, mlade oci. Cak ga nisam tako dozivela prvi put, ako me pamcenje ne vara. 
Setila sam se da sam nedavno gledala mucnu verziju Fausta, ruskog rezisera Sokurova, u kome je isti, cije se ime ne da izgovarati – obucen, izgledao bas tako, kao ovaj moj opis. A kad se skine…kao bespolno, grbavo bice. Jer zlo je bespolno i rasplinuto. Kao guka. Tumor. Kao bolesti savremenog doba. Sve redom.
Kao ratovi i nasilje tela i duha.
Nasmejala sam se sa nelagodom:”O, dobro mi dosli. Ne secam se da smo se dogovorili da se danas…”
On me je nestrpljivo pogledao, mahnuvsi rukom kao kandzom:”Vladislava, tek sam danas cuo sta se desilo sa B. Odmah bi dosao da Vam se nadjem na usluzi. Ove nase sluzbe zaista su zatajile sa informacijama… Sve sam odmah spremio. B. je bio vazan link, a sad cete biti bas sami…”
Taman sam zinula da prokomentarisem da sam dobila novog pomocnika, on me je opet prekinuo.
Sta se sa mnom desava? Zar je moguce da svi citaju moje misli sa takvom lakocom!? Upitala sam se zabrinuto. Da sam tako providna?
“Ma, ta nova generacija je operativno totalno neefikasna.Oni samo predvidjaju. A kad se nadju u akciji. Puj!Niko ne moze da zameni B. E da znate Vladislava kroz sta smo nas dvojica sve prosli…Sluzbu ce debelo da kosta njegova smrt.”
Zacutao je odjednom, kao da se sa tegobom prisecao i gde je i sta trazi u Konzulatu. Pocesao se po glavi i nastavio” Da…Dodjite kod mene uvece, nesto da Vam pokazem. Valjda znate da su svi ti poslici koje Vam je ministarstvo dalo samo pokrice za glavnu stvar, a to je izgubljeno vukovarsko…” 
U kuhinju je usla Jelena i on je zacutao, radoznalo je mereci od glave do pete. Jelena je isto zurila u njega, kao da je videla duha, skupljajuci kragnu mekane kucne haljine u kojoj je bila. “Brr, odjednom je zahladnelo.” Rekla je, prekidajuci neprijatno cutanje i pogledajuci me upitno. “Dodjite obe veceras, treba i Vasa gosca da vidi kakve lepote imam u svojoj radnji”. Prisao joj je, skoro ne dodirujuci tlo nogama. Poljubio je u ruku, zadrzavsi je duze nego sto je trebalo. Jelena ju je skoro istrgnula, sto nije licilo na nju. Uvek je pristajala, za razliku od mene, na obozavanje.
Pogledala sam se u staklo na vratima od kuhinje i mahinalno se ispravila. Moram povesti racuna o sebi.
Ceka nas Amerika.

субота, 18. јануар 2014.

Ne znam ti ja nista

Sledeci dan sam rucala sa Jelenom u Konzulatu, nas dve same. Pricale smo o umetnosti, muskarcima, umetnosti. Sa njom nije bilo banalnih tema; a i kad jeste, svakoj stvari je davala znacaj koji bi je ucinio posebnom i uzbudljivom kao pravo slavlje duha. Sve vise sam volela njenu nepresusnu energiju. Nasuprot njoj, ja se nisam osecala najbolje. Na ledjima mi je raslo neko tkivo koje je pocinjalo da lici na grbu. Pomislila sam kada sam to videla, da je to od silnog cutanja. Precutkivanja . Distance, zivotne u svakom smislu.
Kada sam prvi put videla da mi ledja vise nisu potpuno prava, uplasila sam se. A onda sam se setila Pescane planete i princa Leta koji se  u nekoj …ntoj knjizi pretvorio u kosmickog crva, sveznajuceg, vecnog i mocnog. Mozda je i mene cekala nekakva transformacija koja mozda, i nije bila bas tako losa.
Mislim, biti kamila u pustinji je sasvim korisna stvar…
A biti kamila u Rumuniji…
Pila sam cistu vodu i snatrila o mom novom zivotu kamile, kad me je Jelena, treperavo upitala nesto. Nisam odmah ukapirala sta, ali sam cula tisinu i osetila sam da nesto ocekuje od mene. Popila sam jos jedan gutlja i pogledala je preko ruba case:”I?”
“Sta i, draga, nisam Vas bas najbolje cula…”
“Vladislava, vidim da si rasejana. Sta se desava sa Tobom? Vec nekoliko dana, od kad si bila bolesna, nemoguca si za komunikaciju. Ides po konzulatu, krsis ruke, pricas sama sa sobom. Pre neki dan sam nasla tvoje naocare u sanducicu za hleb. Neki ves u mom…Jesi mozda zaljubljena? Gde je B, uostalom,  za njim patis, a?” Upitala me je vragolasto. Ne cekajuci odgovor, nastavila je: “Kako Ti se svidja film, videla sam da si ga sinoc odgledala. Cujem da zajedno idemo u Ameriku, na festival. Bas sam iznenadjena. Imas li Ti iskustva…” 
“Jelena, pa Vi ce te mi pomoci, nadam se”, rekoh diplomatski, oduglovaceci sa odgovorom na pitanje koje mi je postavila. Istina je bila da sam mrzela domace filmove. Jelena je bila blistava i odlicna, ali film…Jos jedna prica o srpskim netrpeljivostima i neslogama. Siva, mracna, neduhovita. Kritika ga je cenila kao “omaz drustvenoj stvarnosti” i “srpski neo crnog talasa”. “Povratak korenima”. Puj!
Brze bolje sam ustala od stola da Jeleni zabasurim odgovor,ali ona nije odustajala.
Odjurila sam u moju sobu i resila na brzinu da joj nesto poklonim samo da ne bi razgovarale o filmu. Odlucila sam se za novu bocicu ruzine esencije, ekstravagntni poklon Todorova.
Vratila sam se u trpezariju i stavila joj poklon pokraj cinijice sa desertom koji smo same spremale.
Bila je iznenadjena i obradovana, a kada je otvorila bocicu zamirisale su najlepse ruze iz nekog vrta na kraju sveta. Mirisalo je na leto, raskosno sunce, radost. Lukavo me je pogledala: “Bas Ti se nikako film ne dopada, jel da?” Klimala sam zalostivo glavom:”Ali ste Vi sjajni. Kao i uvek”.
“Kao i uvek” uzdahnula je, udisuci opojni miris….”Sve je manje dobrih uloga za moje godine, znas li to, Vladislava. Starost je grozna”,frknula je, udarivsi bocicom svom snagom o sto.
Na B. je zaboravila.

Ne znam ti ja nista

Sedela sam i bezvoljno zurila u moju novu vezu, njegovo “lice sa oziljkom” i uzana ramena. U medjuvremenu se presvukao – tek sad je licio na omatorelog tinedzera. Rokerska siva majica i zarozane farmerice; vise bih volela da sam dobila nekog Matrix agenta Smita sa brzim naocarima.”We’re not here because we are free. We’re here because we are not free. There is no escaping…” Pomislila sam obesivsi moj nos koji je sve vise licio na… zonglerski?
Gde sam bila ja i gde je bio moj zivot, pitala sam se…
Kao da mi je cuo misli ( a mozda i jeste, ko ce ga znati na kom levelu komunicira) rekao mi je, mnogo mekse i ucinilo mi se, cak sa izvesnom dozom simpatije u glasu: “Vladislava, opustite se i nasmesite. Ceka Vas uzbudljivo putovanje. Nece biti cak ni opasno za Vas. Drzavi treba Vase iskustvo i Vase godine. Vas sarm i …”Tu je zastao zbunjeno, kao da  nije odjednom ni sam bio siguran koji su to atributi koji mene preporucuju za to putovanje. “Ne znam da li znate da je u toku smena na svim nivoima drzavne bezbednosti. I civilnim i vojnim. Mnogi su agenti kompromitovani, neki su premladi za profil osobe koja bi nam odgovarala, neki su se povukli. A neki su…”
Tu sam ga suvo prekinula:”Da, neki su poginuli.”
Promenio je temu, zureci u mene nepomicno: “Svakako necete ici sami. U Cikagu je ovih dana veliki festival srpskog filma. Povescete i Vasu goscu, ona glumi u Krilima. Znate da je taj film hit u dijaspori?”
Sad je pokusao da bude i sarmantan. Gledala sam ga sa dosadom.”Evo spremio sam Vam film na USB. Pogledajte ga. Kao pokrice vaseg odlaska u Cikago, bice vodjenje press konferencije posle filma. Tu cete imati priliku da uspostavite fine kontakte sa medijima. Upoznacete ljude…I to krilo srpske dijaspore koje je protiv naseg zakona. Zadatak Vam je da ga omeksate, ako ne uspete totalno da ga prevedete na nasu stranu.”
Pocela sam da se osvrcem po, do pre neki dan, udobnom stancicu B.
Da li je ovo bila neka skrivena kamera i kakve to manipulacije od mene ocekuje Srbija?
“Nisam ja Neo,” rekla sam tiho
“Nije ni ovo Matrix” rece moj agent ironicno ,” nego jebena srpska proza sa elementima trilera”.
“I malo fantastike” dodadoh ja, gutajuci knedlu, tiho.
“I elementima fantastike” ponovi za mnom moj agent, pomirljivo.

субота, 4. јануар 2014.

Secanje: Petru Krdu

Ove godine za praznike dobih svega jednu novogodisnju cestitku. Divnu, crvenu sa jednim velikim M na naslovnoj strani. Podsetila me ta jedna jedina cestitka, sa drugog kraja sveta, da jos ima lepote u mirisu hartije i knjigama koje se listaju, a ne scroll txt. Send SMS MMS mail...Danas sam dobila tu cestitku, od drugarice cije ime pocinje na isto to slovo: M. Objasnila mi je da je to M od Merry christmas, a ne od pocetka njenog imena...Pozelela je mojoj porodici i meni, izmedju ostalog, sto vise umetnosti... Onda sam vozila biciklo, sto nikad u januaru nisam radila u zivotu, a bicikli vozim decenijama bez izuzetka, ali od aprila do oktobra, najkasnije. Pa sam posle toga citala novine (divni trenuci praznicne dokolice) i to ne on line, nego onako, po starinski. Kulturni dodatak subotom u Politici, a u njemu: 
pesma by Petru Krdu (iz zaostavstine) prevod sa rumunskog Gabrijela Babuc:
Zuta zima
Crni grozdovi zute zime
sumnja preskace iz a u c
dok se b pretvara u c
i ponovo u a
rupe na snegu
crni grozdovi zuta zima
sumnja je dospela do kucnog praga
odgovorni smo sto ne ostavljamo tragove
i sto ne pregovaramo o krajnostima
crni grozdovi
zuta zima.
***
Krdua sam poznavala povrsno. On je bio u radiju, ja u televiziji. Nekoliko puta sam bila gost u njegovom KOV-u i jednom samo u njegovoj kuci. Tada sam, kada sam bila kod njega kuci, pravila njegov portret za TV Novi Sad. On je vozio bicikli kao modernisti iz proslih vremena i recitovao poeziju. On je vozio i voleo biciklo kao ja. Voleo je i Sarojana, Joneskog. Secam se da sam jedne godine cekala rano ujutru, da otvori vrata KOVa kod njega u Vrscu, kao pekare, jer je prvi objavio na srpskom dobitnika Nobelove nagrade koja se dodeljivala taj dan. Bila sam prvi novinar u drzavi koji je drzao srpski prevod Nobelovca, te godine...
Bio je stariji od mene 12 godina, sto je dosta. Bio je ironican, cesto sarkastican, uzasno ambiciozan, sve suprotno od mene tada, pa se i nismo nesto slagali. Nisam bila ni na njegovoj sahrani 2011. Ali je bio strastan ljubitelj dobrog teksta i nepotkupljiv kriticar banalnog. Pa sam, kad sam danas naletela na ovu njegovu pesmu,  pozelela da ovo zabelezim. Petru Krduu bi se to dopalo. Voleo je pretencioznosti.

петак, 3. јануар 2014.

Ne znam Ti ja nista

Jedno jutro, posle vise dana bolovanja (oporavljala sam se sve brze i brze, sto je pravo cudo za moj uzrast i ovo doba godine, hladno i promrzlo) izasla sam u bastu. Dan je bio mekan, sav ruzicast, nimalo nalik na decembarske dane na koje sam naucila. Bez daska vetra, spokojan sav, sa mirisom jelovih grancica i krckavih kolacica. Djumbir, limun, vanila, cokolada, badem i lesnici. Takav dan. Bila sam ponela solju kafe sa sobom i sela u obliznji lingistul na terasi. Mislila sam na Gorana, koga nisam mogla da pronadjem, na momke rasute u belom svetu, na bivseg muza koji me zaista vec dugo nije voleo, bez obzira sta ja mislila ili uradila... Jer, da jeste, bio bi moj ljubavnik na belom konju kakav je nekad bio...
Mislila sam pomalo i na mrtvog B. mada, moram priznati, vise na njegovu zenu. Kako je ona to prezivela, tu neocekivanu, bednu smrt? Da li je znala uopste cime se njen muz bavi?  I na kraju, kakvi su im bili odnosi...Mislim na one sustinske, kad znas kako neko dise i u krevetu i van njega...
Bila sam bas usamljena, da ne duzim. 
U dnu baste sam primetila nekog nepoznatog. To me je uplasilo, pa sam skocila tako naglo da mi se nes prosuo po trenerci. Osoba je prilazila laganim korakom, noseci grabuljice i vedro puno suvih grana. Opustila sam se, bio je to novi vratar/bastovan, koji je trebao da zameni B. Obrisla sam trenerku vlaznom maramicom. Sa zebnjom sam pomislila kako B. ne moze da zameni niko u svim poslovima za koje je bio nadlezan. Sto je bio blize terasi, primetila sam da je bastovan mlad, jako, sto me je dodatno uznemirilo. 
B. je bio covek sa iskustvom, pomislila sam zalostivo. A ovaj... 
Bastovan je bio u nekom sivom radnom mantilu i gumenim zelenim cizmama u  koje su bile uvucene izbledele farmerice. Na rukama je imao radne rukavice, vesele crvene boje. Smedj, prilicno suvonjav, bez izrazitih licnih obelezja. Kad mi je konacno prisao, nasmesio se pomalo kiselo i rekao, bez ikakvog uvoda: "Ja sam Vasa nova veza. Goran me je upoznao sa svim pojedinostima." Zatim je spustio vedro i grabuljice, skinuo rukavice i pocesao se iza desnog uha. E, to je vec bilo licno obelezje.
Veliki oziljak koji se sirio preko celog grkljana, od iza uva, sve do jabucice. Bio je sav nabubrio, ruzicast i prilicno jeziv. Pomislila sam, ni ne primecujuci da govorim glasno:"Gde si to navukao? Dok su te klali tupim ziletom u popravnom..."
Ugrizla sam se za jezik. Sto sam bila duze u ovom poslu, bila sam sve veca prostakusa. Nisam se ni tako dobro kontrolisala kao nekad, dok mi je zivot bio...Almost perfect
Mladic me je pogledao prilicno iznenadjeno:"Od kud znate? Raceno mi je da nemate nikave informacije..."
"Ma i nemam, salila sam se. Izvini. Znaci bio si u popravnom domu?" (Nikita, jebo Te, fucking Nikita, pomislila sam, shvativsi odjednom da se ludo zabavljam).
Ma kad bih ja u proslom zivotu, upoznala ovakvog lika!?
"I sta je sa mojim putovanjem u Ameriku? Ti ides sa mnom? Stvarno si bio u domu. A roditelji.."
"Vladislava", sada me je on pogledao skoro ljutito, koliko je to bledo lice moglo da izrazi neko osecanje,"nisam ja nikakav klinac. Samo sam vitak. Uostalom, moji roditelji su davno mrtvi...A i ako nisu..."Zaustavio se na kratko, nastavivsi ledeno:" Kao da jesu..."
Pozvao me je rukom u kucicu koju je nasledio od B: " Bicu Vam daleko dragoceniji od bilo koga drugog. Analiziram, uporedjujem, predvidjam, simuliram, odlican sam strateg. B. je bio stara skola. Um caruje, snaga klade valja" Otvorio  je vrata a ja sam se nasla u svetu novih tehnologija, zaprepastena. Nekoliko neverovatnih kompjutera, gomila zica, slusalica, ekrana... Bila sam u carstvu IT i odmah sam se setila svih uzbudljivih romana koje sam citala, gde su pomocnici bili hakeri, ekstravagantnog izgleda i visokog IQ. Sta je sad ovo? Umesto zanra fantastika, postajem zanr postmoderna!?
Citati!?
Den Braun& Stig Lason!?
Inferno& Triologija!?
Jebo Nikitu.
"Koliki Ti je..."
"Sta?" upitao me je moj novi saradnik ravnim glasom.
"IQ?"
"152."
"Jebi ga, moj je 137".
Opet sam psovala.

среда, 1. јануар 2014.

Ne znam ti ja nista

Prvo sam plakala, pa sam povracala, pa sam opet plakala.
Zato me je Goran zvao! Da mi kaze za “nesretan slucaj”, pa nije mogao. Znao je da je to za mene, osetljivu do granica svemira, tesko, pretesko. Odjednom je cela prica –  ona prosla i ova jos neispricana, dobila mracni, zastrasujuci ton. Price u kojoj se zivoti gube.
Nemojte me pogresno razumeti. Nije taj covek bio covek mog zivota i nisam ja zalila za mogucom, promasenom ljubavlju, Nisam bila iznenadjena da se les vraca zeni. Muskarac takvog kalibra nije ni mogao da bude sam. Na fotografiji, nekoliko dana kasnije, videla sam mu i zenu, krajnje obicnu. U biografiji mu je pisalo da su proveli skoro trideset godina zajedno. Tako.
Nisam zalila za ljubavlju, zalila sam za covekom. Bojala sam se i  za sigurnost mojih sinova. Vise mi pretnje Cvetana Todorova nisu bile nemoguca misija, nego uzasna mogucnost.
Nisam ja ni kukavica, za sebe ne brinem. Valjda je to jasno.
Razbolela sam se, naravno. Ona noc na auto putu, pa onda ovo. Imala sam uzasnu glavobolju i temperaturu. Na skype sam se jedva pojavljivala za vreme da razgovaram sa momcima. Moj stariji je kapirao da se nesto desava. Jedva sam ga zaustavila da ne doleti u Temisvar. Stavljala sam tri sloja pudera, prvo korektor pa tecni i kameni. Obrazi su mi bili narumenjeni kao nekoj vodviljskoj pevacici, ne bi li sakrila bolest. Jednu noc je konzul zvao i hitnu pomoc, tako sam imala visoku temperaturu.
Osecala sam se kao izmanipulisana lutka na tankom koncu cijom sudbinom su upravljali drugi. Valjda se svako tako nekad oseca!?
Telefonske razgovore umesto mene sa ministarstvom je preuzeo konzul. Jednu drugu noc me je cak mazao i nekom odlicnom rakijom. Posle se salio da je bar tri deci popio on, a bar dva, moje vrele ruke i ledena stopala.
Moja nova drugarica glumica se takodje muvala oko mene, trudeci se da bude korisna.
Nisam imala pojma kako cu dalje. Ponadala sam se da ce cela prica biti otkazana.
Jebo Ameriku, hocu kuci.

понедељак, 23. децембар 2013.

Ne znam ti ja nista

Spavala sam dugo i lekovito, bez snova. Kroz prozor se nazirao blistav suncan dan, potpuno neverovatan za ovo doba godine. Resila sam da se pocastim jednim apsolutnim izlezavanjem i citanjem knjige, sto odavno nisam radila. Odlagala sam donosenje bilo kakvih odluka, cak i susret sa B. Onaj zluradi komentar na racun mojih godina kod starog trgovca maglom mu nisam zaboravila. Nekad sam bila pravi slon. Pamtila sam sve, osim dorucka.
Knjiga je bila neka slatka africka avantura o tradicionalno gradjenoj vlasnici detektivske agencije, apsolutni hit u zanru. Pogledala sam ime autorke, a bio je u pitanju muskarac. Kako je muskarac mogao da zna, kako se oseca jedna zena srednjih godina, u vrtlogu neverovatnih dogadjaja!?
Mozda, kada bi uzela muski pseudonim, da i ja opisem moje avanture…
I kako da izvedem da u svemu tome ne bude niceg licnog!?
Da mi glavni junak bude muskarac? Mladji, beskrupulozan, ni malo osetljiv i boleciv. Neka vrsta srpskog 007 XXI veka!? Sve suprotno od mene!? Hm. Razmisljam. This is a man’s world. 
Dok sam se tako mucila, svojom eventualnom buducom karijerom pisca bestselera, koji ce eto, uskoro i u Ameriku, zazvonio je telefon.
Zvali su iz Ministarstva da mi potvrde putovanje i da mi daju neka uputstva koja mi uopste nisu trebala. Sekretarica je opasno otezala sa nekim osmejkom u glasu, sto me je posebno iritiralo. Vec sam htela da spustim slusalicu, kada mi je uzurbano rekla, tihim i poverljivim glasom da …neko ceka da me cuje. 
“Vladislava, kako si?”
Bio je to Goranov glas koga nisam cula …vekovima. 
Bila sam istinski obradovana i upitala sam se, odakle on!? Odmah sam shvatila i zasto je sekretarica bila ocarana. Goran je uvek imao takav uticaj na zene, mlade i starije i najstarije. Potreba da se pored njega bude zenom, bez obzira na sve razlike.
“Kako si mili? Kako, gde, sta?”pitala sam ga uzbudjeno. 
“Gde Ti je B.?” upitao je Goran, izbegavajuci odgovor.
“Ne znam, nema ga nekoliko dana”, odgovorila sam, odjednom bivajuci vrlo oprezna: “Sta se desava ?”
Sa druge strane je bila uznemirujuca tisina. Onda se Goran nasmejao i poceo da prica o sebi. Sta je radio, gde je bio, kako zivi. Previse teksta.
“Gorane, sta se ustvari desava?” Jedva sam ga prekinula.
On je prevideo moje pitanje i na isto odgovorio protiv pitanjem:” A Ti, kako si Ti? Kako sinovi? Rumunija? Amerika?”
Bilo je jasno da zna mnogo vise nego sto je hteo da mi kaze. Pitala sam se, da li da mu spomenem susret sa Todorovim. Kao da mi cita misli, rekao je da je Todorov u Rumuniji, tacnije u Temisvaru i da je sinoc vidjen u drustvu “omanje dobrodrzece gospe srednjih godina”, sa kojom je otisao kolima u nepoznatom pravcu. “Pa sam se zapitao i zabrinuo”, nastavio je seretski, ali se istinska zabrinut mogla cuti u njegovom glasu. Ta zabrinutost je otopila i poslednju trunku nepoverenja koje sam imala i ja sam mu sa velikom pompom ispricala sve o sinocnim dogadjajima. I kako sam dobila pretnju. I kako sam mlatila peske autoputem do grada i kako su me iskaljali i o soferu koji mi je nudio evre za usluge i o taksisti i o pocepanim carapama…
Goran se grohotom smejao. Rekao je da ne moze da zamisli celu situaciju, ali da ne potcenjujem protivnika.”Todorov je jedan od najopasnijih ljudi regiona” dodao je vrlo ozbiljno.
“Ozbiljniji od bilo kakve zmije koju si srela”, podsetio me je.
Razgovarali smo jos malo…O prijateljstvu, knjigama, porodicama. Tek kasnije sam shvatila da mu je u glasu bilo mnogo oklevanja, nemira i opreza. Usamljena kako sam bila, a zeljna njegovog drustva, nista od toga nisam primecivala…
Blizilo se podne,a ja sam jos guzvala posteljinu. Oklevala sam sa ustajanjem, oklevala sam sa okoncavanjem razgovora. Prekinuo ga je Goran, odjednom izjavivsi da se cuvam i da nema vise vremena da prica sa mnom. Pozeleo mi je i sretan put.
Ustala sam, ponovo se dugo tusirala, pustajuci da mlaz vode sa mog tela spere svako secanje na proslu noc. Konacno, posle nekoliko kracih telefonskih razgovora, lakog rucka i malo surfa po internetu, oko pola cetiri sam uzela dnevnu stampu da je procitam. Na drugoj strani nasih napoznatijih dnevnih novina, koje sam bez problema dobijala u konzulatu, bez i dana zakasnjenja, pronasla sam malu rubriku. Na slici je bio B. glavom i bradom. Vest je glasila, parafraziram; les penzionisanog visokog oficira BIA bice vracen iz Rumunije gde je doziveo  nesrecu, sa najvisim pocastima u Srbiju, supruzi i deci. Posmrtno mu se dodeljuje orden za specijalan doprinos bezbednosti regiona. Datum rodjenja, datum smrti. Mesto sahrane ce biti naknadno publikovano.
Novine su mi ispale iz ruke.

петак, 13. децембар 2013.

Ne znam ti ja nista

Cela oblast Banata u okolini Temišvara je ustvari, u rukama stranaca. Dovoljno je da stranac registruje firmu u Rumuniji i može da kupi zemljište. Istovremeno, u oblasti Transilvanije nadničarenje je jedan od načina preživljavanja, a isti ljudi rade po dva posla, u rudnicima i na njivi za svoje potrebe. Sto ovo pricam?
Bojala sam se silno ove setnje u tankim sandalama, u pola noci. Nisam znala koga se vise plasim. Nekog nesrecnika koji je u potrazi za boljim zivotom kao pirat krstario putevima oko Temisvara ili Todorova. Todorov se ocito zabavljao, njegov vozac je polako vozio pored mene par minuta. Nije on bio moj ljubavnik, pa da mi otvori vrata i da se ja predomislim. Predator je morao da ode, a ja sam morala peske da u decembarskoj noci nadjem put do Konzulata. On je vozio pored mene, a onda je tako silno dao gas, da sam ostala iskaljana do pola vecernje haljine. Bila je to neka kombinacija blata i polusmrznute sljake, jer je Celzijus bio opasno blizu nule. Tanke sandale ce me doci glave, mislila sam, meni i mojim sredovecnim jajnicima…
Sa olaksanjem sam shvatila da sam mnogo blize gradu nego sto sam mislila i da cu glavnim putem za jedno sat vremena, ako me niko ne opljacka, ubije i ne siluje, biti u sigurnosti kuce. Isla sam prenapetih zivaca, preplasena, smrznuta, sa sve ostecenijim stopalima. Telefon mi  se ispraznio i nije bilo moguce pozvati taksi.
Bila sam jako zabrinuta, ali sam sa druge strane osetila olaksanje. Nisam bila luda: Todorov me je zaista osmatrao, onako kako sam predosecala.
Na ulazu u grad, posto su me startovala cak dvojica kamiondzija i jedan Audi sa  dvojicom bumbara ( to je bio termin iz moje mladosti za debele direktore , drugi ne znam ) koji su mi nudili evre za usluge, pronasla sam mini taksi stanicu. Sa olaksanjem sam se smestila u vozilo, ne obracajuci paznju na prostacki izraz lica vozaca koji me je cenio kao novu u kraju. Bizar seks sa sredovecnom kaljavom ribom i njenim  a la ” mala sirena” stopalima…
Prostitucija je kraljica majka! Sta reci!?
U Konzulatu sam bila oko tri sata. Istusirala sam se skoro kljucalom vodom, popila dva aspirina  i sa olaksanjem se uvalila u krevet, cetrdeset i pet minuta kasnije. Nisam mislila ni na sta…
Zaista nisam imala problema sa nesanicom, samo sa zuljevima.
Pre nego sto sam zaspala, pomislila sam da pod hitno moram ispricati B. za susret koji sam imala.
Ali gde je on?!
XXVIII
…Nije ocekivao da ce se situacija na granicnom prelazu ovako zaostriti.
Nije ocekivao ni pucnjavu, ni ovakvu cvrstu resenost da se napusti Rumunija. Bio je odlicno informisan o celoj situaciji, ali je nije, ocekivao. Mislio je na Vladislavu. Kako je ostavio bez osnovnih informacija. Mislio je na svoju zenu koju nije videovec dva meseca. I svog prvog unuka, koga jos nije ni video. Premotavao je po glavi poslednja uputstva koja je dao zetu, ako se ovoga puta NE vrati. Zetu je bilo neprijatno. Tek sad je shvatio koliko je njegov tast tezak covek. Zet se znojio, iako nije bio kukavica. Ostavio je zetu broj racuna u Svajcarskoj. Da se nije rodio unuk, nikad mu ga ne bi dao…Ovako… Morao je. Bio je on covek patrijarhalnog reda i morala.
Pogledao je preko nisana na ivicu sume. Senka se brzo kretala kroz belilo sumrazice i tankog sloja snega. Mirnom rukom je nanisanio. Pucanj je bio tup, sa prigusivacem. Onaj tamo se srusio.
Prebrojavao je koliko je bilo jos tih ilegalaca. Na koliko su racunali. Bas se nervirao sto je pristao da ga nagovore da se ukljuci u tu akciju…Rumunski granicni prelaz X zaista nije bio u njegovoj ingerenciji. I ti ilegalci? Valjda je drzavi odgovarao taj odliv. Ostavljala je utisak da se nesto desava od kad je Rumunija usla u UE. Da je manje nezaposlenih u zemlji.  Od pocetka mu je bilo jasno da je on kao internacionalni operativac sa nekoliko pasosa pravi covek za resavanje problema. Ako se obelodani, Rumunija moze da pere ruke. Krijumcarska posla, tako bi izgledalo. A ne sinovi beze iz drzave trbuhom za kruhom. Eh…
Opet je opalio. Meci su zvizdali oko njega. Mozda je to bila namestaljka. Od kad fizicki radnici ovako dobro pucaju!? Video je i nisan infracrvenog. Cuo je  Mk 11. Bilo mu je jasno. U klopci je. Nekom je smetao.  Vec je bio mrtav. A Vladislava…
Toga decembarskog jutra bezivotno telo B. plutalo je u plicaku zamrznute recice neimenovanog granicnog prelaza….

четвртак, 12. децембар 2013.

Ne znam ti ja nista

…Imala sam jednu fantasticnu osobinu koju Vam do sada nisam pominjala. Kad je stvarno frka, istinski, ja sam mirna i stalozena apsolutno. Mislim da mi je to spaslo zivot u Turskoj, sto sam se u zmijskom zagrljaju prepustila potpuno, da me uzme. Jednom kao tinejderka sam se na moru, daleko od obale prevrnula u kajaku sa nekim decakom koji mi se udvarao. Bili su dosta veliki talasi i ja sam, potpuno mirno, do obale vukla i kajak i decaka koji se uzasno uplasio…Na obali sam se okrenula i otisla da ga ne vidim vise. Prezirala sam hvalisavce (kakav je bio) i panicare. 
Prezirem ih i danas. Tu se nista nije promenilo.
Dakle, sad je bila bas frka, a ja sam se odjednom smirila. Nije mi vise bilo ni hladno, ni mucno.
Popila sam pice do kraja, ljubazno se zahvalila Todorovu, zamolila da zaustavi auto.
On je bio prilicno iznenadjen mojom reakcijom. Podigao je obrvu i prokomentarisao: “Vidite Vladislava, mislim da me ipak niste razumeli…”
Bilo je dramaticno i bolno, ali bas ne volim kada me potcenjuju.
Vozac je stao, ja sam rekla da sam sve razumela i da regija sigurno nece imati problema sa mnom.
Bila je mrkla noc, a ja sam otvorila vrata automobila, zgrabila pozajmljenu stolu sa sedista i zagazila u mrak.
Nisam imala pojma gde se nalazim.

среда, 11. децембар 2013.

Ne znam ti ja nista

Cvetan Todorov je sedeo u oklopnom vozilu koje je iznutra licilo na tenk. On je bio u smokingu, a izgledao je kao general u ratu. Nervozno je vrteo rubin na prstenu, koji sam zapamtila iz posete njegovom neverovatnom  domu pokraj Blagoevgrada. Kad sam otvorila oci, sve sam to na brzinu videla. Nisam progovorila, a u krilu mi se nasla nova crna plisana kesica. Pretpostavljala sam sta je u njoj. Nova ruzina esencija. Skinula sam stolu i dalje cuteci, otvorila kesicu. Sada je na vrhu brusene flasice bio mali zeleni kamen. Bozanstven, kao i prethodni,  malecki smaragd. Uzdahnula sam i na srpskom rekla: "Dobro vece. Hvala na poklonu. Cime imam da zahvalim na ovako neocekivanom susretu?"
Lagala sam. Suret sam ocekivala jos od onog para cizmica i skorog susreta u pozoristu.
Pomislila sam sa osecajem gocine i tuge, koliko puta sam slagala poslednjih godina.
Svi spijuni, kao i svi klovnovi su dakle isti.
Cvetan Todorov je cutao.
Pogledao me je teskim pogledom koji me je podsetio na pogled muftije novopazarskog.
Kada je progovorio, glas mu je bio metalan, kao testera. Nisam ga se takvog secala. Pesnika i proizvodjaca ruzinog ulja.
Preda mnom je bio covek brutalan, grub i beskrajno opasan. Zadavio bi me jednom rukom, ako bi mu to odgovaralo.
Odjednom sam se osecala kao da mi je neko stavio kontejner pun djubreta na glavu. Ista me je bolela i bilo mi je beskrajno zagusljivo.
Sampanjac je na zalost, potpuno ispario.
"Slusajte Vladislava, pazljivo. Necu da gubimo vreme. Ustedimo ga i meni i Vama". Todorov je govorio na odlicnom srpskom, sto me nije ni malo iznenadilo.
Mislim, ko je taj covek ustvari?
Nastavio je:" Nama ne odgovara uloga koju Vam je dalo Vase Ministarstvo..."
Zavalio se dublje u sediste, prekstivsi nogu sa savsenom crnom muskom cipelom visokog sjaja. Pomisila sam da mozda uopste ne hoda peske, nego ga nose i iznose, kao ...Cara?
Video je da merkam njegove cipele, pa je nastavio razvlaceci reci na slogove. "Vladislava, da li me pratite?" Kao da sam debil, pomislila sam. Klimnula sam glavom, a on je ponovio .
"Nama ne odgovara Vasa uloga u Ministarstvu. Vas novi Ministar je tezak slucaj. Nama ne odgovara da Vi uspete u misiji. Nama ne odgovara cista situacija u medijima. Da li ste razumeli?"
U autu je bilo kao u frizideru. Sada sam vidljivo drhtala...Bila sam besna.
Bila sam uplasena. 
Cutala sam. 
"Ni slucajno ne smete dopustiti nikakav dogovor. Nikakav! Da li ste razumeli!?" Zacutao je.
Pogledao me je odjednom krvavim ocima. "Inace..Ne Vi...Nego Vasi..."
Lako sam kriknula, podigavsi ruku. Sve mi je bilo jasno.
Lagala sam, opet. 
Nista mi nije bilo jasno, osim bliske opasnosti.

субота, 7. децембар 2013.

Ne znam ti ja nista

Iako realno, Rumunija bas i nema previse razloga za slavlje, obzirom na polozaj i nje i Bugarske u EU, a u odnosu na kljucnu Nemacku, ovih veceri, uoci Bozica, Temisvar je treperio u valcerima, izlozbama, prijemima…Bila sam zaprepascena kako sam odjednom pocela da razumem politicku scenu. Kao neko ko dugo vremena zivi u amneziji, pa se odjednom probudi i svega se seti. Ili sve ukapira.Odjednom sam razumela i teznju vlasti, sa namerom da sakrije ogroman odliv radne snage iz zemlje koja je u Evropi radila za najbednije dnevnice da pravi glamur i sjaj i raskos koji su bili, pa…U najmanju ruku diskutabilni.
Veceras sam uzivala. Isla sam sa mojom Jelenom,  najfantasticnijom zenom, na pravi pravcati bal. Pozajmila mi je neki mali ogrtac od sibirske samurovine u kome sam bila kao ruska kraljica luksuza….U mrkoj haljini sa mrkim krznom, izgledala sam skoro fatalno. Jedva sam u ceo aranzman uklopila neke male polusandale, simi, sa satenskom masnicom, od braon antilopa.
Dok sam ispijala za sankom po ko zna koju casu sampanjca, uzivajuci u Strausu i lakom pijanstvu, Jelena je plesala, plesala, plesala. Iako u znatnim godinama, imala je vise udvaraca nego ja. Njen elan vital i raskosni smeh su bili i dalje neodoljivi. Sve sam morala da joj priznam…Iz prestonice je na bal stigla i velika zvezda aktuelnog rumunskog hita sa kojom smo se vec videle, jer je isti bio humanitarnog karaktera. Nisam mogla da ne pomislim sa gorcinom na sve one kojima je u Rumuniji, kao uostalom i u mojoj Srbiji, pomoc trebala…Pogledala sam u dno svoje case sa preskupim sampanjcem, koji mi je odjednom bio…kiseo i rezak i previse aromatican. Pripala me je muka.
Suvise cesto mi je pripadala muka, shvatila sam. Mladi kelner koji me je posluzivao, se mnogo vrzmao oko mene. Pocela sam da se osecam vulgarno, kao da sam zaista bogata meta za jednog mladjanog zigola. Odjednom sam se otreznila i ohladila. Ni stola kojom sam bila ognuta nije mogla da me ugreje. Videla sam ironican pogled moga mladjeg sina i skoro cula komentar iz svetine…
Fucking socijala. Nikada necu nauciti da uzivam u zivotu. Sa gadjenjem sam pogledala vrh mojih sandaleta. Doslo mi je da kao Pepeljuga zbrisem jos pre ponoci sa bala. Kada sam prestala da se radujem???
Kada???
Pao mi je na pamet razgovor koji sam jutros vodila sa ministrom. Boze.. Nije moguce da sudbina srpske informative lezi u mojim rukama, kao sto je lezala sudbina obrazovanja. Pih.
I kako cu ja u Ameriku. Nisam o tome razgovarala ni sa kim.
B. je ceo dan bio nedostupan i na mobilnom telefonu, a sinove nisam htela da uznemiravam, bez pravog razloga.
Iskreno, moguc put me je beskrajno uzbudjivao, pre svega sto bi mozda nasla vremena da se vidim sa mojim lepotanima, sinovima, koji su trenutno obojica bili u USA. Svaki na svojoj strani, ali ipak… Bar bih im bila mnogo blize, iako nisam imala predstavu gde bi uopste isla. Nisam razmisljala previse o koencidenciji koja bi me poslala u Ameriku da se bavim i ukradenim srpskim blagom. Sve je to bilo pretenciozno do zla boga, mislila sam rasejano, dok sam jela neke male sendvice sa valjda, guscijom pastetom. 
Odjednom mi se i prispavalo, pa sam resila da se neprimetno iskradem sa bala, ostavljajuci Jelenu sa starom prijateljicom i udvaracima. Poslala sam joj sms i izasla pred bivsu vilu Causeskog, u kojoj je bal uprilicen. Mahnula sam taksisti, koji je, krenuo sa najblizeg parkinga, kada mu je put iz susednog bulevara presekao jedan veliki mracni auto. Taksista je izasao vicuci, prozor se spustio, taksista se samo naklonio, okrenuo i vratio poslusno u svoje vozilo. Do mene je stigla, tacnije zaplovila, neka – tek sam sad videla, americka ladja. Zadnja vrata su se bez suma otvorila preda mnom. Nije mi padalo na pamet da ulazim u nepoznati automobil. Iz njega se pruzila ruka sa pistoljem, dok mi je druga pokazivala da udjem. Mislim da nisam imala izbora.
Prigrnula sam blize i pelerinu i pozajmljenu stolu, pomislila na sinove i boga mi, bivseg muza, na otmicu i sta sve ne jos…Udahnula sam ledeni decembarski nocni vazduh. Nisam imala izbora.
Jebala me Amerika, da me jebala, pomislila sam dok su mi se susila usta.
Bila sam u momentu trezna, apsolutno.
Stisla sam oci i pesnice i sela u skoro jednom koraku u auto. 
Kada sam otvorila oci, preko puta mene je sedeo Cvetan Todrov.
Fuck, kakav teatralan prilazak, pomislila sam sa olaksanjem, videvsi vec sebe u nekom kanalu, u najboljem slucaju sa slomljenim rebrima.

петак, 29. новембар 2013.

Ne znam ti ja nista

Opet je zazvonio: "Halo", brecnula sam se osorno.
Sa druge strane je bila tisina. Culo se neko komesanje i suskanje.
"Halo", ponovila sam upitno, smirenije.
"Vladislava, Vi ste?" Bio je to jedva poznat glas, negde sa.. medija?
Bila sam pomalo zbunjena i opreznija. "Daaa. Sa kim imam zadovoljstv..." Nisam jos ni zavrsila recenicu, a znala sam odgovor. Bio je to novi ministar kulture, licno. Imao je lep, negovan i mio glas. (Ministar sa milim glasom, mora da sam poludela!?)
Sa druge strane se cuo skoro mi se ucinilo, iskren smeh: "Sef, Vas sef, draga moja. Slusajte, sve mi se cini da ste nesretnom Sekretaru zalupili slusalicu. Malo cudno dozivljavate radnu obavezu..." Sad je to vise licilo na segacenje, nego na iskren smeh.
Natavio je, malo smirujuci ton:" Nemam izbora draga, nemam. Vi ste svetska zena. Znam da ste sa uspehom zavrsili onu akciju u Ministrastvu prosvete. Zasto ne bi pomogli i u nasem kulturnom...Krugu." Uzdahnuo je tesko i nastavio ozbiljnim tonom:" Stvari su bas komplikovane Vladislava, a mi imamo puno problema..." Pokusala sam nesto da kazem, ali mi Ministar nije dao:" Vi ste pristojni i sa iskustvom. Saradnici su mi gomila nesposobnjakovica. U procepu sam izmedju odluka Vlade i ogromnog broja ingerencija koje imam. Treba mi neko da bude zaduzen za informisanje, ko ce srediti stvari, dok ne pokusam da umirim taj prokleti zakon. Da ga bar malo promenim."
Sela sam od iznenadjenja. Ma sta je sad ovo!? Kakve veze imam sa informisanjem. Ja, koja ne gledam televiziju i ne citam novine, ukoliko nisu neke...modne, cipelaste. U sustini obuzeo me stid. Nekad sam bila prava... 
"Ministre, nismo se razumeli, mislila sam..." Zacutala sam opet. Ma sta sam mislila!? Da me salju zbog slika, magije i vukovarskog blaga!? Hm. Sve mi je bilo sumnjivo. I ministar. Bolje da cutim i slusam. "U cutanju je sigurnost", pomislila sam zabrinuto.
Cudno poklapanje mi je bilo posebno sumnjivo. Dakle, cutala sam i slusala.
"Razumete", nastavio je ministar zurno," ici cete apsolutno sluzbeno". "Imacete sastanke sa medijskim Mogulima koji su protiv naseg novog zakona, Vi tamo da ublazite, ja ovde da promenim...Slusajte, nemam nikog ovde svoga..Kao ni Vi, uostalom"
Taman sam zinula da ga pitam, kako je znao da sam potpuno usamljena u Ministarstvu, kad me je on preduhitrio, citajuci mi misli, izgleda:" Citao sam Vas poverljivi dosije, Vladislava. Idealni ste za ovo. Idealni. Niste partijski ostrasceni. Koliko sam razumeo, Vasa strast su ..cipele?" Opet se segacio: "Dakle, sta kazete?"
"Imam li izbora?" Upitala sam pomirljivo.
"Nemate, ali je lepse da pristanete sa zadovoljstvom. Dacu Vam i pune dnevnice" .
Devizne dnevnice u punom iznosu nisam videla od kad sam u Rumuniji. Dakle, situacija je bila ozbiljna..." kada je tako, pristajem, sa zadovoljstvom" rekla sam glumeci bezbriznost, valjda.
Nisam imala pojma u sta se upustam. Ni ovako, ni onako.
Idem u Ameriku, to je bilo definitivno reseno. Valjda.

недеља, 17. новембар 2013.

Ne znam ti ja nista

“Ma kakva Amerika!?” pocela sam da dizem ton…”Videla sam sta sam videla, za mene su ti predmeti apsolutno sveti. I portal i naucna fantastika neka je, bas me briga”. Busala sam se, bez pokrica.
” I nocas sam videla Vukovar i svadju i cirilicne ploce na zemlji…”
Lagala sam bezocno, gledala sam vesti na RTS.
Nisam zelela da idem nigde. Winter is coming.
Pogledala sam B. upitno, racunajuci na njegovu podrsku: ” Ma ko ce to platiti?”
B. me je nestrpljivo prekinuo: “Vec sam Vam rekao da nije Vase da mislite. Slucaj prevazilazi sva ocekivanja… Mreza je ogromna i ko zna sta mozemo da upecamo. Necu prekinjati projekat zbog jedne klimak..”
Ugrizao se za jezik, shvativsi da je preterao. Nista vise nije rekao, a nije ni morao. Znala sam uvek, sto je bila moja prednost, kada treba da se povucem. Sada sam bila i povredjena. Naravno.
Domacin me je pogledao sa dosadom: ” Vi ste gospodjo, sve to mogli da vidite na svim srpskim televizijama. Cirlica u Vukovaru nije nikakva novost. Ali hvatanje medjunarodne grupe trgovaca nacionalnim vrednostima, koja operise u ovom delu Evrope i celog pravoslavnog sveta, jeste”.
Nestrplivo je pogledao na sat: ” Molim Vas, imam jos neke vazne susrete veceras. Inace moram da Vam pokazem sta ce biti Vasa ulaznica u kucu tog strasnog kolekcionara…Dodjite mi opet, sto pre”. Ljubazno se smeskao, dobijajuci izgled bezbriznog i slatkog starca koji uziva u lepoti. 
B. je ustao. Ustala sam i ja, mrzovoljno.
Do Konzulata nismo progovorili ni rec. B. i onako nije bio prisutan. 
Ja sam se smrzla u jesenjoj veceri i svom.. klimaksu.
Legla sam posle nekog fantasticnog dokumentaraca o Orkama, kitovima ubicama. O jednom Orki, koji je zatocen u nekom zabavnom parku ubijao ljude. Nisam bila sigurna sta je poenta filma. Da li osobadjanje kita, zatvaranje parka, senzacionalisticki zivotinja vs covek ili prica o mocnim zivotinjama cija je inteligencija, po nekim naucnim istrazivanjima, superiornija od ljudske.
Film je bio reprezentativan, sa sjajnim kadrovima velikih i dubokih mora…
Sanjala sam svu noc velike ribe i mene kako plivam mracnim morima potpuno, potpuno sama…
A obale nigde, nigde.
Ujutru sam se probudila dosta kasno, jer je bio vikend i nisam imala nikave posebne obaveze.
Razmisljala sam o Americi koju nikada nisam posetila i pitala se, da li ce to putovanje uopste biti izvodljivo.
Zazvonio je telefon: “Halo?”
Bio je to sekretar ministarstva u Beogradu: “Vladislava, imam sjajne vesti za vas!”
Pridigla sam se: “Da”…
“Idete u Ameriku. Odabrali smo Vas…”
Iziritirana, spustila sam slusalicu. Ko se to sali sa mnom?

Ne znam ti ja nista

…Nema sta. U zlatari je bilo nesto divnog i probranog nakita…Domacin se lukavo smeskao dok je razvijao crni plis iz koga su ispadali najfiniji srebrni lancici, neki, rekla bih, prilicno stari. Imao je onu malu vagicu za skupocene stvari i merio ih sa maeckim tegicima. Mislim da sam odlicno prosla – sinovima sam uzela lepotu cistu, koja me je izasla nesto malo preko 100 evra. U Beogradu bez jedno 300 ne bih mogla da prodjem za taj pazar. Jos sam na poklon dobila malu srebrnu kasicicu kakvu nikad nisam videla. Slagace se sa mojim priborom za caj, ili kad budem zahvatala kokain, pomislila sam samoironicno.
Teske droge i ja. Malo sutra.
Kao i: alkohol, pusenje, kocka, lake droge.
Seks…
Pomislila sam na cipele.
Pomislila sam da sam kao najjadniji psihoticni slucaj, ustvari, uvek mislila na cipele, kada sam u stvari mislila na seks.
Videla sam jedne divlje, tigraste, koje uopste nisu bile za mene. Cipele, mislim.
Toliko.
Popili smo neki lep zeleni caj sa suvim i tvrdim kolacicem od badema, cini mi se.
Razgovarali o vremenu, srebru, zlatu, politici, Beogradu, Temisvaru, mojoj deci.
Domacin me je sada vec ljubopitljivo gledao.
Valjda sam strpljenjem probila led.
Jednog momenta je uperio svoj ostar i pronicljiv pogled na B.
Ovaj je istog trena izvadio sva tri predmeta. I ikonu i putir i krstic.
Starcu je preletela senka preko lica koja je licila na zaljenje, valjda.
Sto je starac zalio???
Zato sto nije mogao vise da …
Bila sam iznenadjena sentimentom.
Lice mu se uozbiljilo…
B. mu je ispricao kako su meni predmeti posluzili kao portal.
Ili, da sam ja tako mislila.
Slusao je sa pola uha. Proucavao je vrlo pazljivo artefakte sa nekim sokocalom na vrh nosa, koristeci jos i najvecu lupu koju sam videla.
Nasalila sam se da ce ako nastavi da drzi lupu iznad predmeta, iste upaliti na obicnu sijalicu koja je zmirkala sa plafona, a ne na silne lampe koje je popalio oko stola.
On je nestrplivo odmahnuo rukom…
“Ma kakav portal”, malo je smrcnuo ” gospodja je osetljiva totalno. Mora da je to zato, sto sinovi nisu sa njom…A ako sam dobro razumeo , ostala je i bez muza? Samoca nikom ne cini dobro, draga moja, nikome.”
(Ti ces da mi kazes).
Okrenuo se ka B. i krajnje poslovno nastavio: “Ovo ne mora da znaci da je deo kolekcije vukovarskog muzeja. Iste takve predmete imali smo i u Grckoj i Rusiji”…
Opet se obratio meni: “Draga. morate znati da ste u Meki i Medini za transfer umetnina na zapad”. Opet je smrknuo:
‘Nista Vam ovde, u Rumuniji, nije sigurno, cak ni da li smo mi ovde”… nastavio je meksim tonom, saleci se.
Opet se obratio B.
“Moracete u Ameriku. Tamo su isti predmeti u jednoj krijumcarenoj, zatvorenoj zbirci. Treba ih spojiti. Ja cu vam omoguciti kontakt”.
“U Ameriku !?”
Bila sam zapanjena.