петак, 29. новембар 2013.

Ne znam ti ja nista

Opet je zazvonio: "Halo", brecnula sam se osorno.
Sa druge strane je bila tisina. Culo se neko komesanje i suskanje.
"Halo", ponovila sam upitno, smirenije.
"Vladislava, Vi ste?" Bio je to jedva poznat glas, negde sa.. medija?
Bila sam pomalo zbunjena i opreznija. "Daaa. Sa kim imam zadovoljstv..." Nisam jos ni zavrsila recenicu, a znala sam odgovor. Bio je to novi ministar kulture, licno. Imao je lep, negovan i mio glas. (Ministar sa milim glasom, mora da sam poludela!?)
Sa druge strane se cuo skoro mi se ucinilo, iskren smeh: "Sef, Vas sef, draga moja. Slusajte, sve mi se cini da ste nesretnom Sekretaru zalupili slusalicu. Malo cudno dozivljavate radnu obavezu..." Sad je to vise licilo na segacenje, nego na iskren smeh.
Natavio je, malo smirujuci ton:" Nemam izbora draga, nemam. Vi ste svetska zena. Znam da ste sa uspehom zavrsili onu akciju u Ministrastvu prosvete. Zasto ne bi pomogli i u nasem kulturnom...Krugu." Uzdahnuo je tesko i nastavio ozbiljnim tonom:" Stvari su bas komplikovane Vladislava, a mi imamo puno problema..." Pokusala sam nesto da kazem, ali mi Ministar nije dao:" Vi ste pristojni i sa iskustvom. Saradnici su mi gomila nesposobnjakovica. U procepu sam izmedju odluka Vlade i ogromnog broja ingerencija koje imam. Treba mi neko da bude zaduzen za informisanje, ko ce srediti stvari, dok ne pokusam da umirim taj prokleti zakon. Da ga bar malo promenim."
Sela sam od iznenadjenja. Ma sta je sad ovo!? Kakve veze imam sa informisanjem. Ja, koja ne gledam televiziju i ne citam novine, ukoliko nisu neke...modne, cipelaste. U sustini obuzeo me stid. Nekad sam bila prava... 
"Ministre, nismo se razumeli, mislila sam..." Zacutala sam opet. Ma sta sam mislila!? Da me salju zbog slika, magije i vukovarskog blaga!? Hm. Sve mi je bilo sumnjivo. I ministar. Bolje da cutim i slusam. "U cutanju je sigurnost", pomislila sam zabrinuto.
Cudno poklapanje mi je bilo posebno sumnjivo. Dakle, cutala sam i slusala.
"Razumete", nastavio je ministar zurno," ici cete apsolutno sluzbeno". "Imacete sastanke sa medijskim Mogulima koji su protiv naseg novog zakona, Vi tamo da ublazite, ja ovde da promenim...Slusajte, nemam nikog ovde svoga..Kao ni Vi, uostalom"
Taman sam zinula da ga pitam, kako je znao da sam potpuno usamljena u Ministarstvu, kad me je on preduhitrio, citajuci mi misli, izgleda:" Citao sam Vas poverljivi dosije, Vladislava. Idealni ste za ovo. Idealni. Niste partijski ostrasceni. Koliko sam razumeo, Vasa strast su ..cipele?" Opet se segacio: "Dakle, sta kazete?"
"Imam li izbora?" Upitala sam pomirljivo.
"Nemate, ali je lepse da pristanete sa zadovoljstvom. Dacu Vam i pune dnevnice" .
Devizne dnevnice u punom iznosu nisam videla od kad sam u Rumuniji. Dakle, situacija je bila ozbiljna..." kada je tako, pristajem, sa zadovoljstvom" rekla sam glumeci bezbriznost, valjda.
Nisam imala pojma u sta se upustam. Ni ovako, ni onako.
Idem u Ameriku, to je bilo definitivno reseno. Valjda.

недеља, 17. новембар 2013.

Ne znam ti ja nista

“Ma kakva Amerika!?” pocela sam da dizem ton…”Videla sam sta sam videla, za mene su ti predmeti apsolutno sveti. I portal i naucna fantastika neka je, bas me briga”. Busala sam se, bez pokrica.
” I nocas sam videla Vukovar i svadju i cirilicne ploce na zemlji…”
Lagala sam bezocno, gledala sam vesti na RTS.
Nisam zelela da idem nigde. Winter is coming.
Pogledala sam B. upitno, racunajuci na njegovu podrsku: ” Ma ko ce to platiti?”
B. me je nestrpljivo prekinuo: “Vec sam Vam rekao da nije Vase da mislite. Slucaj prevazilazi sva ocekivanja… Mreza je ogromna i ko zna sta mozemo da upecamo. Necu prekinjati projekat zbog jedne klimak..”
Ugrizao se za jezik, shvativsi da je preterao. Nista vise nije rekao, a nije ni morao. Znala sam uvek, sto je bila moja prednost, kada treba da se povucem. Sada sam bila i povredjena. Naravno.
Domacin me je pogledao sa dosadom: ” Vi ste gospodjo, sve to mogli da vidite na svim srpskim televizijama. Cirlica u Vukovaru nije nikakva novost. Ali hvatanje medjunarodne grupe trgovaca nacionalnim vrednostima, koja operise u ovom delu Evrope i celog pravoslavnog sveta, jeste”.
Nestrplivo je pogledao na sat: ” Molim Vas, imam jos neke vazne susrete veceras. Inace moram da Vam pokazem sta ce biti Vasa ulaznica u kucu tog strasnog kolekcionara…Dodjite mi opet, sto pre”. Ljubazno se smeskao, dobijajuci izgled bezbriznog i slatkog starca koji uziva u lepoti. 
B. je ustao. Ustala sam i ja, mrzovoljno.
Do Konzulata nismo progovorili ni rec. B. i onako nije bio prisutan. 
Ja sam se smrzla u jesenjoj veceri i svom.. klimaksu.
Legla sam posle nekog fantasticnog dokumentaraca o Orkama, kitovima ubicama. O jednom Orki, koji je zatocen u nekom zabavnom parku ubijao ljude. Nisam bila sigurna sta je poenta filma. Da li osobadjanje kita, zatvaranje parka, senzacionalisticki zivotinja vs covek ili prica o mocnim zivotinjama cija je inteligencija, po nekim naucnim istrazivanjima, superiornija od ljudske.
Film je bio reprezentativan, sa sjajnim kadrovima velikih i dubokih mora…
Sanjala sam svu noc velike ribe i mene kako plivam mracnim morima potpuno, potpuno sama…
A obale nigde, nigde.
Ujutru sam se probudila dosta kasno, jer je bio vikend i nisam imala nikave posebne obaveze.
Razmisljala sam o Americi koju nikada nisam posetila i pitala se, da li ce to putovanje uopste biti izvodljivo.
Zazvonio je telefon: “Halo?”
Bio je to sekretar ministarstva u Beogradu: “Vladislava, imam sjajne vesti za vas!”
Pridigla sam se: “Da”…
“Idete u Ameriku. Odabrali smo Vas…”
Iziritirana, spustila sam slusalicu. Ko se to sali sa mnom?

Ne znam ti ja nista

…Nema sta. U zlatari je bilo nesto divnog i probranog nakita…Domacin se lukavo smeskao dok je razvijao crni plis iz koga su ispadali najfiniji srebrni lancici, neki, rekla bih, prilicno stari. Imao je onu malu vagicu za skupocene stvari i merio ih sa maeckim tegicima. Mislim da sam odlicno prosla – sinovima sam uzela lepotu cistu, koja me je izasla nesto malo preko 100 evra. U Beogradu bez jedno 300 ne bih mogla da prodjem za taj pazar. Jos sam na poklon dobila malu srebrnu kasicicu kakvu nikad nisam videla. Slagace se sa mojim priborom za caj, ili kad budem zahvatala kokain, pomislila sam samoironicno.
Teske droge i ja. Malo sutra.
Kao i: alkohol, pusenje, kocka, lake droge.
Seks…
Pomislila sam na cipele.
Pomislila sam da sam kao najjadniji psihoticni slucaj, ustvari, uvek mislila na cipele, kada sam u stvari mislila na seks.
Videla sam jedne divlje, tigraste, koje uopste nisu bile za mene. Cipele, mislim.
Toliko.
Popili smo neki lep zeleni caj sa suvim i tvrdim kolacicem od badema, cini mi se.
Razgovarali o vremenu, srebru, zlatu, politici, Beogradu, Temisvaru, mojoj deci.
Domacin me je sada vec ljubopitljivo gledao.
Valjda sam strpljenjem probila led.
Jednog momenta je uperio svoj ostar i pronicljiv pogled na B.
Ovaj je istog trena izvadio sva tri predmeta. I ikonu i putir i krstic.
Starcu je preletela senka preko lica koja je licila na zaljenje, valjda.
Sto je starac zalio???
Zato sto nije mogao vise da …
Bila sam iznenadjena sentimentom.
Lice mu se uozbiljilo…
B. mu je ispricao kako su meni predmeti posluzili kao portal.
Ili, da sam ja tako mislila.
Slusao je sa pola uha. Proucavao je vrlo pazljivo artefakte sa nekim sokocalom na vrh nosa, koristeci jos i najvecu lupu koju sam videla.
Nasalila sam se da ce ako nastavi da drzi lupu iznad predmeta, iste upaliti na obicnu sijalicu koja je zmirkala sa plafona, a ne na silne lampe koje je popalio oko stola.
On je nestrplivo odmahnuo rukom…
“Ma kakav portal”, malo je smrcnuo ” gospodja je osetljiva totalno. Mora da je to zato, sto sinovi nisu sa njom…A ako sam dobro razumeo , ostala je i bez muza? Samoca nikom ne cini dobro, draga moja, nikome.”
(Ti ces da mi kazes).
Okrenuo se ka B. i krajnje poslovno nastavio: “Ovo ne mora da znaci da je deo kolekcije vukovarskog muzeja. Iste takve predmete imali smo i u Grckoj i Rusiji”…
Opet se obratio meni: “Draga. morate znati da ste u Meki i Medini za transfer umetnina na zapad”. Opet je smrknuo:
‘Nista Vam ovde, u Rumuniji, nije sigurno, cak ni da li smo mi ovde”… nastavio je meksim tonom, saleci se.
Opet se obratio B.
“Moracete u Ameriku. Tamo su isti predmeti u jednoj krijumcarenoj, zatvorenoj zbirci. Treba ih spojiti. Ja cu vam omoguciti kontakt”.
“U Ameriku !?”
Bila sam zapanjena.

понедељак, 11. новембар 2013.

Ne znam ti ja nista

Obukla sam sivo plavi mekani dzemper i sive helanke, sto skoro nikad nisam nosila. Mislim na helanke. Mislim, dzemper je bio dovoljno komotan da ne izgleda vulgarno i nametljivo. Obukla sam crne patike i neku mrku kratku jaknu. Setila sam se one nemoguce kriminalne situacije u ministarstvu prosvete kada sam kao zena u crnom krala ona dokumenta, cuceci u ormanu. Nekako mi je sivo bilo dovoljno otmeno i neutralno za posetu koja me je ocekivala. Umesto sveta intelektualaca, dijaspore, univerziteta i umetnosti, ozloglaseni krijumcar umetninama!!!
B. mi je objasnio da se frajer davno povukao i da je radio kao savetnik za sluzbu. Koju sluzbu, upitala sam radoznalo?
B. mi je nezno zatvorio usta rukom i povukao istu preko moga vrata. Ovlas mi je dotakao bradavicu na dojci, zaista slucajno.
Ukocila sam se kao da sam devojcica.
A mozda sam sve to i bila, ustvari.
Trgla sam se iz mastarija, najezena. Dan je bio metalno siv, sa tek ponekim vatrenim obleskom u dnu neba.Padao je sumrak .
Krenuli smo peske, dok su po plocniku jesenji listovi suskali ovlazeni.
Mirisalo je na sneg.
Pomislila sam da je sneg padao i onda kada sam imala viziju. B. je poneo i putir i ikonicu i krst.
Ulica je bila strma i vrlo blizu Konzulata. Cudilo me je da je do sada nisam primetila. Stari gotski krovovi, kameni sjajni plocnici, divna, krivudava, uzana. Uz brdo. Podsetila me je negde na Belog zeca u Zemunu, samo je bila uza i sa ozbiljnijom arhitekturom. Osetila sam nostalgiju, kada sam se setila detinjstva mojih decaka i naseg spustanja niz zekonju. Ako bi zaboravili da sanke namazemo slaninom, nije bilo nista od survavanja. Vuglili bi se niz ulicu, vise nogama nego sankama. A popeti se ponovo....Najcesce sam odustajala, cuvajuci snagu za kasniju vucu sanki decaka. Ostajala sam u dnu zeca, pored crkve, svaki put upoznavsi neke druge mame. Tata se uporno penjao sa njima. Nista mu nije bilo tesko. Vukla sam uvek starijeg, a otac mladjeg, jer je mladji kad je bio mali, bio tezak. Kao tuc. Sedeli bi u nekoj kafanici pored Dunava kojim bi plovile sante leda, pili kuvano vino, rakiju i caj i bili tako bezbrizni...
Ah, slatko detinjstvo moje!
I tvoje, i tvoje. 
Kucica je bila malusna, sa maleckim izlogom, potpuno rusticnim, kako prilici prodavnici...Zlatari, jedva sam videla natpis.
Zajecalo je zvono visokim cijukom, kao u pricama.
Vrata je otvorio pomalo pogrbljeni starac, proredjene kose, sa finim zlatnim okvirom na vrh nosa.
Prilicno sladak i bez nekih posebnih karakteristika.
Stariji gospodin za kojim se ne biste okrenuli.
Ni djavo nije tako crn, kao sto izgleda, pomislila sam razocarano.
I on je mene brzo odmerio, pa mi se ucinilo da i u njegovom oku vidim razocarenje.
Valjda smo oboje citali previse knjiga, pomislila sam pomirljivo.


недеља, 10. новембар 2013.

Ne znam ti ja nista

Nedugo zatim, u Konzulat su stigli majstori za grejanje. Bilo ih je, ako sam dobro izbrojala, petorica. Vrlo ozbiljni, sa prilicno sofisticiranim alatom…
Konzul se uzasno nervirao zbog zavlacenja u sve prostorije, pa cak i njegove privatne. Pitala sam se, obzirom koliko je trckao okolo, sta tek on krije ovde??? I ne diluje li drogu, mozda.
Vec sam ga videla kako povlaci crtu sa bocom viskija ispred sebe i sa devojkom u oskudnom donjem vesu koja mu igra u krilu, dok druga drogirana, a maloletna, lezi na krevetu. Na to mi je licila drzava cela, ustvari. Na perverznog starca koji koristi svaku mogucu priliku…
Da pojebe nesto.
B. me je stalno sokolio da budem od koristi, mrdajuci znacajno obrvama.
Trebalo mi je dobrih pola sata da ukapiram da su momci tu ne zbog cevi nego zbog obijene Sobe.
B. mi je na kraju sapnuo da je to bila najbolje obucena grupa operativaca u ovom delu Evrope koju je mogao da sastavi za tako kratko vreme i da se suzdrzim od lupetanja. Na racun konzula pogotovo, da ne bi napravila medjunarodni incident. Ipak je konzulat bio teritorija Srbije a ni jedan od njih nije bio ni Srbin, a boga mi, ni Rumun.
Pogledala sam ga zaprepasceno – kako je on mogao znati da ja o Konzulu mislim prostacki???
Nasmejao se suvo, pricala sam sama sa sobom, a on je citao ni manje ni vise, sa mojih usana…
Pitala sam ga zabrinuto, da li je primetio i ranije to, da pricam sama sa sobom…
Opet me je odmerio od glave do pete bezobrazno i rekao da jeste…I da cemo i to resiti na obostrano zadovoljstvo…
Dok su mi se usta susila, osetila sam krvav trag izmedju nogu…
Izem ti zene. Moracu po nove cipele pomislila sam pacenicki, flertujuci sama sa sobom..
Otisla sam u kupatilo u kome je bio zaglavljen jedan operativac.
Zamolila sam ga da izadje napolje, sto je on mrzovoljno ucinio, komentarisuci da neko nesto mora i opraviti, vec kad su tu, da stvari ne bi izmakle kontroli.
Dok sam se tusirala drugi put danas, krv je curila neumitno iz mene. Opet sam bila pod stresom.
Doviknula sam mu da su tu zbog grejanja, a ne zbog vodovoda. On je mumlao da je on nekad, u drugom zivotu, zaista bio vodoinstalater, a da nama kupatilo curi na sve strane. 
“Kao i ja”, otelo mi se nesmotreno.
On nije nista komentarisao.
Kada sam izasla iz kupatila, pogledao me je prezrivo.
U svetu tajnih agenata nije bilo iznenadnih menstruacija, izgleda.
Kada su momci otisli, tiho sam upitala B., kada cemo znati neki rezultat.
Kratko mi je rekao da ja svakako necu znati nista i nista ne treba ni da znam.
U ovako zategnutom politickom momentu izmedju Rumunije i Srbije, kada se pitanje Vlaha ostavlja kao otvoreno, nikakve diplomatske katastrofe nisu u igri.
Moj zadatak je da pomognem kako mogu, a ne da odmazem suvisnim pitanjima.
Trazio mi je da mu predam predmete, a za uzvrat, odvesce me kod cuvenog medjunarodnog krijumcara umetnina koji je ziveo, u penziji odavno, u blizini Konzulata.
Sa zaljenjem sam mu dala iste, misleci kako ce mi nedostajati cela prica…
Ne znajuci da prica u stvari, jos nije ni pocela…

петак, 8. новембар 2013.

Ne znam ti ja nista

Spavala sam. Spavala i sanjala. Pusta polja, reku kako tece, sebe pored. Pored reke Dunava, sedela sam i…Novu godinu bez sinova, prolece u beharu usamljeno. Gusti i tmasti sneg. Sanjala sam trazeci izgubljene slike Vukovara, one iz vizije. Mucila sam se. Pa se onda nisam mucila. Sanjala sam sebe kao Ofeliju, kao Penelopu, kao Madam Baterflaj. Videla sam se u banalnoj situaciji. Kako prebiram kao po nekoj ohladjenoj i ustajaloj hrani…Sanjala sam, jedva cekajuci jutro.
Ustala sam u divno i blistavo, koje je danu davalo razlog za jasno i razumno. Tusirala sam se dugo, pustajuci da kapljice vode speru sa mog tela secanje na lose snove.
U dnu stomaka sam osetila uzbudjenje, koje se polako sirilo preko prepona do karlice. Moje telo je izgleda reagovalo brze od moga uma. Avantura se mogla nanjusiti u vazduhu…
Ipak, nesto me je zuljalo. Dok sam pila kafu, shvatila sam sta. U Sobi u kojoj sam nasla predmete mozda je ipak bilo i nekih tragova…U Sobi sam ostavila i kutiju sa pismom, koje, sada sam shvatila, uopste nisam procitala kako treba. Pitala sam se da li je mozda vreme da sve to pokazem B.?
Da se ne natezem i coveku ukazem poverenje.
Bilo je prilicno rano i u kuci su izgleda svi spavali.
Na prilicno vlazna stopala sam navukla neke vunene carape. Iste sam kupila na nekom izletu koje su zene pravile za Divu i na koji su mene pozvale, reda radi. Bila sam  skoro uvredjena. Takva lepota u podnozju ne znam koje planine, meni ne bi bila dostupna, da sam bila sama. Manastiri i crkve iz 16.og veka, kraj porodice Batori. Najcuvenija Batori, Erzebet je bila dostojna svih transilvanijskih prica…U njenoj porodici je već bilo dosta slučajeva mentalnih poremećaja. Naročito je u njenoj bliskoj familiji bilo svirepih mučitelja, silovatelja i osoba koje se bave veštičarenjem. Posto je u Maramuresu (ako sam dobro zapamtila naziv mesta) bila i fabrika cuvenog rumunskog sampanjca, sve smo se otkinule. Cak i Diva. Tu sam, zaboravila sam da Vam prijavim, pocela da je zovem njenim pravim imenom, Jelena. Presle smo i na ti. Kikotale smo se kao blesave, pripite tako. Upala sam i u neki ledeni planinski potocic. Tada sam kupila neke bozanstvene etno carapice, crveno bele da se ugrejem. A i pomalo smo se uplasile…Jebes Drakulu. On je seksi. Ali krvava grofica Erzebet koja se kupa u krvi drugih zena… Nije sala.
No…
Pocela sam da pricam o carapama, umesto o cipelama.
Cudna su vremena dosla, dragi moji, cudna.
Zadnja.
Dakle, obula sam carapke, posoljala neke kucne papuce, natukla neki debeli frotirski bade mantil i odjurila preko dvorista do bastenske kucice.
B. mi je otvorio vrata, kao da me je cekao iza njih. Nisam morala ni da kucam.
Samo sam podigla obrvu, a on se nasmesio krajickom usana. Oci su mu bile hladne i pomalo kao da sam ga zabavljala…
Kao da je mislio da sam mu dosla u sobu zbog…neceg drugog, a ne posla.
Odmerio me je od glave do pete, vrlo otvoreno, sto dugo godina osim mog muza niko nije radio. Osusila su mi se usta i na tren sam pomislila da mozda i nisam dosla u njegovu sobu zbog posla…
Napetost u vazduhu je prekinula zvonjava ulazne kapije. Osetila sam olaksanje…Ili ne. Na ekranima sigurnosnih kamera se videlo, da se Konzul vraca…Ko zna odakle. Nikome nije polagao racune.
Trenutak je prosao i ja sam B., kada je otvorio kapiju i pozdravio Konzula, pozvala da krene za mnom.
Da ne bi lutala, krenula sam hodnikom kojim sam prvi put isla. Malo smo puzali, pa se malo penjali. B. je bio na korak iza mene, cuteci.
Kada sam stigla do vrata Sobe, slavobitno sam ih otvorila, ostavljajuci prostor da B. prvi udje. On je usao i sa upitnim pogledom se okrenuo prema meni:”Sta..”
Zavirila sam nestrpljivo preko njegovog ramena.
Soba je bila potpuno prazna.
Samo goli zidovi i nista, nista vise…

уторак, 5. новембар 2013.

Ne znam ti ja nista

Diva je ipak bila kljuc. Kljuc za sasvim jednu novu grupu ljudi. Rumunske elite, ne dijaspore i nasih ljudi. Sledeci dani su se nizali u jednom furioznom ritmu. Soarei, recitali, matinei, partiji, zurke, sedeljke, ruckovi…Tek sam sad uz svu ironiju koju sam nosila videla pravu moc filmske i pozorisne umetnosti, cak iako ste prodavali ideolosku maglu, u najmanju ruku. Ona je bila deo istorije jugosolvenskog filma i mnogi nisu mislili kao ja. Jedan dan smo bile cak i u prestonici gde smo se srele sa ekipom filma koji je ove godine dobio prvu nagradu na najcuvenijem medjunarodnom evropskom filmskom festivalu…Glavna glumica i Diva su bile slicnih godina i poznavale su se, po svemu sudeci, ceo vek.
Citav glamurozni susret je zasenila pojava visokog gosta iz Bugarske, Todorova, koji me o boze, nije cak ni prepoznao. Ipak, prepoznali su me ljudi iz njegovog protokola. Jedan me je servilno pozdravio, sa pitanjem, kako su mi se dopale cizme?
Dok sam ja pokusavala mucajuci da postavim pitanje zasto takav poklon, i da pretpostavim da je u pitanju neka greska protokol me je nestrpljivo prekinuo. Ledeni komentar koji je usledio je bio, otprilike, da “gospodin Todorov nikad ne gresi” i da “verovatno ima svoje razloge za takav galantan gest, koji je, uzgred budi receno, sitnica”. Te, da “cu sigurno na vreme saznati odakle interesovanje za moju personu jednog takvog velikana”.
Mislim…to mi jj bilo previse. Zastao mi je koktel od nekih plodova mora u grlu i u sebe sam srucila punu casu nekog zlatnog rumunskog vina, slatkog i mirisnog koje je vuklo na medovacu ili suvarak…
Postacu pijandura, casnu rec.…Sledece jutro sam jedva ustala. A i ko ne bi posle toliko alkohola!?
Pogledala sam na sat, bilo je proslo podne. Nevoljno sam se odvukla do trpezarije gde je Diva vec pila kafu. Bila je odmorna kao neki raskosan, tek pomalo uveli, krupan cvet. Bila sam ocarana njenom karizmnom koju sam nevoljno morala da priznam.
Uostalom, nikad nisam mrzela druge zene. Prosto me nisu interesovale.
Divu si morao da primetis, hteo to ili ne. Bilo mi je jasno zasto je tako dugo opstala na sceni…
Kao svaki sonar, uhvatila je u delicu sekunde moju promenu raspolozenja. Potpuno me je osvojila pricama iz sveta srpske kinematografije. Bila je ziva hodajuca enciklopedija istog.
Grickala sam svezi ananas, pila moj nes i uzivala, posle dugo vremena, slusajuci carobno Iza kulisa, uzivo.
B. nam je doneo sveze cvece i ja sam u delicu sekunde, videla njen preobrazaj iz matrone u nekad tako fatalnu zensku… Pomislila sam melanholicno, kako cak ni za B. ne dozivljavam takve preobrazaje…
I gorko pomislila na moga muza.
Bivseg, naravno.
No, zivot se kretao napred. Miholjsko leto je trajalo i ako je bio novembar. Jutra su bila hladna, a dani zlatni i osuncani. Suskalo je lisce po glavnoj temisvarskoj dzadi i pored reke.
Shvatila sam u trenutku da je vreme ipak proslo i da mi Diva nije nikakva konkurencija. Ne zato sto ne bi mogla da osvoji i mnogo mladjeg muskarca, nego zato sto prosto…Svako ima svoj zivot i svoju sudbinu. Verovali Vi u sudbinu ili ne.
Malo sam se opustila i kad sam konacno ugrabila priliku da budem sa B. nasamo, pokazala sam mu svoj ulov. On je bio istinski odusevljen , posto je to bio prvi dragoceni trag posle , kako je rekao, dugo vremena. Odmah je otvorio katalog ukradenih predmeta. Blago je pripadalo vukovarskom muzeju. Bila sam potresena. Setila sam se svojih neverovatnih vizija. Ono sto je B. bunilo, je sta je radilo u srpskom Konzulatu u Temisvaru. Poslednji trag je vodio na jedan veliki aerodrom Evrope gde su neki od takvih artefakata bili zaglavljeni godinama kao deo spasene zbirke prikazane u jednom srpskom kulturnom centru dijaspore. Carina te zemlje, nije pustala tu zbirku, jer nije bilo odgovarajucih papira za iste. Mrmljao je uznemireno B. uz svedeni komentar da je to jos jedan od sramotnih poteza srpske kulturne politike. Em krades, em ne vodis racuna o ukradenom. Ili vec…Nisam ga najbolje razumela.
Inace, necu da kazem o kojoj je zemlji rec. Necu diplomatske skandale. Ja sam ipak sluzbenik Srbije na privremenom radu…
Uostalom, sve je ovo fikcija, da se ne zaboravi…
Svi u Konzulatu su to vece ranije legli.
Zaspala sam sa sva tri predmeta u krevetu, koja nisam predala B. i ako je on to insistirao. Pogotovo sto su isti bili na spisku potpuno nestalih, a najdragocenijih. Rekla sam da cu mu ih dati, ali da mi treba jos par dana da ih malo proucim. Lagala sam bezocno, ocekujuci jos kakav tranzit u neko drugo vreme kroz njih, kao kroz portale. Trljala sam ih kao da sam Aladin i da posedujem carobnu lampu. Od vizija nije bilo nista. Zaspala sam, sa jos uvek vinskom musicom na vrh nosa. Izgleda da se jos nisam otreznila…

недеља, 27. октобар 2013.

Ne znam ti ja nista

Bila sam malo kuci. I na poslu, u ministarstvu, prvi put od kad su postavili novog ministra. Nikad nisam videla tako nesto, pa mi je bilo zanimljivo. U ministarstvu prosvete su nekako stvari bile manje glamurozne, na drugi nacin pod lupom javnosti, pa nikad nije bilo bas ovako. A ovo! Sodoma i Gomora. Savremeni Vavilon ( volim to skoro koketno poredjenje kad god hocu da ispadnem pametna) . Svi se prave da govore isti jezik, a niko ne zna sta ovaj drugi prica. Svi j… jedan drugog i vicu “vidi ruke”.
Neki su mi se bas zgadili. Oni najglasniji, koji su bili protiv dolaska novog ministra: “Te on je pravi umetnik, te ekscentrik je, te…”
Prvi su isli na legalo.
Kao kod Nusica, majke mi. Pisar Vica iz Sumnjivog lica. Gogoljeve Mrtve duse.
Brojgel i Hieronimus Bos u jednom snovidjenju, strahovitom.
Gledala sam kako u tako neverovatnom trenutku , fremu jednom, travestiraju od poslusnika jednog ministra u poslusnika drugog. Kako od partijskih govana postaju svetski ljudi, siroke ruke i blistavih manira.
Niko se nije cak ni zacrveneo. Ili zamucao u trenutku tako besramnog laganja.
Gledali su me sa prezirom sto se ne ukljucujem u kavalkadu groktanja, mukanja i njiskanja pred ministrovom kancelarijom.
Kao i uvek bila sam oprezna…
Vikend sam provela na reci, na kojoj davno nisam bila. Posetila sam i ribara koji me je onomad pronasao, polumrtvu. Bez reci smo se vozili po mocnom Dunavu. Bio je divan, pomalo prohladan dan. Pescane plaze su se tek pomaljale na blagosolvenom prolecnom suncu. Svetlost se leskala po vodi, opasno penusavoj i talasastoj, kao velike zlatne ploce. Nebo je bilo bez oblacka, prosarano tek po nekim tragom mlaznjaka. U vazduhu je klizio jedan mocni jastreb sirom rasirenih krila…
Eh, da sam ptica, pa da odletim u drugi zivot, pomislila sam zalostivo, omamljena suncem.Odjednom je u mojoj dusi nastala jesen…Kao da je svaki susret sa rekom i starim ribarom moj zivot menjao za jednu dekadu. Ili sam i to samo sanjala.
Kuci sam stigla sa dzepovima punim oraha, pomalo crvljivih, ali ipak slatkih i masnih, promrzla i rascupana. U korpi sam donela 11 ogromnih, zrelih, zutih kao dukat dunja, koje su me setile na detinjstvo. Na nasu baku i nas tri koje u velikim bracnim krevetima, pod debelim jorgancinama, pred spavanje slusamo radio, dok nas dunje posmatraju sa vrhova ogromnih sifonjera. Posle cucorenja bi slusale Selo veselo, a ujutru Dobro jutro deco. Baka, koju smo zvali majka bi nas nocu obilazila i ususkavala. To je bilo vreme kada se lecilo preznojavanjem, a ne tusiranjem, tako da smo uvek posle spavanja bile usmurane i pomalo  iscrpljene. Trebalo je preziveti toliko perja na sebi…
U secanje na baku sam napravila od dunja kitnikez sa orasima, koji sam dugo mesala na sporetu drvenom varjacom, bas kako je to nekada radila ona u letnjoj kujni, dole niz gonak.
Pozvala sam i sestre i imale smo idilicno vece. Smejale smo se i secale detinjstva. Cekala sam sinove da se jave na Skype.
 Pricale smo sa njima. Odrasli su i pomalo se promenili. Imali neki seretluk u pogledu i poneku boricu u osmehu. Nostalgija ih je gusila, videlo se. Kada su videli kitnikez, obojica su se uozbiljili i na brzinu zavrsili razgovor…Bila sam tuzna. Pile smo visnjevacu koje je pravila jedna od sestara, jele kitnikez, a ja sam se, ko zna koji put ove godine, napila.
Tako pripite smo kasnije isle u pozoriste i gledale novu Gospodju ministarku, koju je glumio jedan muskarac. O boze! Sve je licilo na moje Ministarstvo, travestirano, karnevalsko i prostacko. Odjednom sam se otreznila.
Dolazila je zima, a ja sam se u ponedeljak vracala za Temisvar.
 Ujutru su me zvali sa posla, po starom dobrom komunistickom obicaju. U poslednji trenutak, bre! Insistirali su na najboljem sluzbenom automobilu ne ministarstva, nego Vlade. Bila sam iznenadjena. Objasnjeno mi je da sa mnom ide cuvena udovica cuvenog glumca … Pomislila sam da to lici na dvorsku kamarilu, a ne demokratiju, no nisam imala izbora. Auto je dosao po mene, crn i besuman, sa crnim i besumnim vozacem koji je licio na gorilu.
Na Dedinju smo bili za sedam minuta. Gospodja je isplovila iz svog apartmana a ja sam pomislila na Mortisu Adams iz istoimene serije…
Naravno da sam znala ko je ona. Ako se nisam bas i prisecala njenih uloga, njenih sisa i te kako jesam. Moj otac ju je obozavao. Ja sam prezirala njenog muza i nju i njihove potomke.
Veciti Robespjer sa svih barikada. Uvek povisenog tona u ulozi svih srpskohrvatskih dvorova poslednjih 50 godina. Pomislila sam: Boze, dokle? Dokle kulturtregeri koji kroje umetnicku scenu. Dokle poslusnici svih vlasti. Kad ce vec jednom da pomru…Svi odreda…
Setila sam se jedne njene uloge na Sterijinom pozorju na kome sam se te godine slucajno nasla, jos uvek radeci u prosveti. Dvadeset minuta njenog preglumljenog pateticnog jecaja u naduvanom monologu,koji je oduzela glavnom glumcu. Diva srpske scene.
O kako cu ovo preziveti!?
Dakle, kad Diva ide u Rumuniju, to vise nije drugorazredna dijaspora srpska. Ima i tu novca, jer koliko sam znala, Diva nikad nije nigde isla bez dobrog honorara, bar. Mada sam mislila da je njeno polje interesovanja bilo iskljucivo slovenska dusa.
Diva je bila sirokog osmeha, radila je na tome da me sarmira. To me nije ni malo iznenadjivalo…Sav taj svet je mislio da smo isti. Mi sluzbenici i oni na sisi drzave. Uhvatila sam sebe da netremice buljim u njenu bistu u retrovizoru automobila. Jos je bila dobrodrzeca.
Dan je bio divan, put cist i lep i do Temisvara smo stigli zacas. Pao mi je mrak na oci kada sam shvatila da cu ja biti domacica Divi i da ona namerava da ostane sa mnom sve dok se monografija ne dovrsi. Od kad je ostarila, postala je sjajna pesnikinja, sto ce biti divno za monografiju, nakrivila je glavu govoreci to, poklanjajuci mi jedan blistavi osmeh. I smeh iz dubine grla.
Povecavao se broj aktera u prici, sto me nije bas radovalo.
A ja sa tajnama nisam mrdnula ni pedalj.
B. se ludo zabavljao, videla sam mu to po vrhu nosa. Napravio je divne cvetne aranzmane, servilno se udvarajuci nasoj cuvenoj gosci, koliko je to bilo moguce, u njegovom polozaju.
A ja sam postajala ljubomorna…
***
To vece sam konacno, kada se zavrsila jedna duga vecera sa puno nazdravljanja cuvenoj gosci i secanju na njenog muza, ponovo pronasla sobu. U njoj nisam nasla nista novo, osim osecaja bezrazlozne smirenosti. Kao da ce sve biti u redu, odjednom je osecaj bio takav.
Legla sam da spavam sa glavicama belog luka na natkasni.
Ne znam sta su mi one trebale.

субота, 5. октобар 2013.

Ne znam ti ja nista

Posle uzbudljivog otkrica ovog prepodneva, dan sam provela lunjajuci po kuci. Imala sam jedan problem. Nisam imala poverenja u mog sagovornika, ni malo. Sve mi je bilo neverovatno. Kakvu sam ja ulogu mogla da imam uopste u tim dogadjajima? I o kojim je dogadjajima bilo rec ustvari?  
Moj ljubazni bastovan, koga cu od sada zvati B. mi je jos svasta ispricao. Sustina je bila da se u Rumuniji nalazila veza koja je ukradene umetnine iz Evrope slala u Ameriku i da je jedan deo vukovarskog blaga opljackanog u tamosnjem muzeju devedesetih, pa izgubljen dvehiljaditih bio skriven u ovom gradu, po tragovima i dojavama sudeci…
 Da su u te dogadaje bile umesane srpske paravojne formacije koje su maskirane zivele posle devedesetih kojekuda i da je Cvetan Todorov bio karika koja je povezivala medjunarodne trgovce umetnina sa kradljivcima. 
Sve je zvucalo tako logicno i cisto, a ja sam i dalje bila u nedoumici.
B. mi je rekao takodje, da mene nisu ni hteli da umesaju u dogadaje, ali da sam se umesala sama. Tacnije, da me je umesao poklon koji sam dobila od Todorova u vidu onih zmiujurina na cizmicama.
Zasto je jedna gospa srednjih godina (krvava, poprilicno, sto bi se moglo okarakterisati i kao klimaktericna) uopste trebala Todorovu koji je mogao da ima koju god je hteo lepoticu iz celog sveta ( i sire, i sire)… To nije bilo jasno.
Nisam B. rekla nista o otkricu koje sam imala. Ni rec o sobi i predmetima. Nisam zelela da me tako zgodan muskarac dozivi kao histericnu i ludu pedestogodisnjakinju sa krizom svesti i morala.
Nisam sa B. zelela da delim nista… osim kreveta.
A i do toga je bilo daleko.
Ono sto jeste bilo na nivou neverovatnog, bila je cinjenica da nigde nisam mogla u kuci da pronadjem sobu u kojoj sam nasla predmete, iako sam odmah posle razgovora sa B. jurnula u nju…Licila mi je na dobar trag.
 Bila sam malo kuci. I na poslu, u ministarstvu, prvi put od kad su postavili novog ministra. Nikad nisam videla tako nesto, pa mi je bilo zanimljivo. U ministarstvu prosvete su nekako stvari bile manje glamurozne, na drugi nacin pod lupom javnosti, pa nikad nije bilo bas ovako. A ovo! Sodoma i Gomora. Savremeni Vavilon ( volim to skoro koketno poredjenje kad god hocu da ispadnem pametna) . Svi se prave da govore isti jezik, a niko ne zna sta ovaj drugi prica. Svi j… jedan drugog i vicu “vidi ruke”.
Neki su mi se bas zgadili. Oni najglasniji, koji su bili protiv dolaska novog ministra: “Te on je pravi umetnik, te ekscentrik je, te…”
Prvi su isli na legalo.
Kao kod Nusica, majke mi. Pisar Vica iz Sumnjivog lica. Gogoljeve Mrtve duse.
Brojgel i Hieronimus Bos u jednom snovidjenju, strahovitom.
Gledala sam kako u tako neverovatnom trenutku , fremu jednom, travestiraju od poslusnika jednog ministra u poslusnika drugog. Kako od partijskih govana postaju svetski ljudi, siroke ruke i blistavih manira.
Niko se nije cak ni zacrveneo. Ili zamucao u trenutku tako besramnog laganja.
Gledali su me sa prezirom sto se ne ukljucujem u kavalkadu groktanja, mukanja i njiskanja pred ministrovom kancelarijom.
Kao i uvek bila sam oprezna…
Vikend sam provela na reci, na kojoj davno nisam bila. Posetila sam i ribara koji me je onomad pronasao, polumrtvu. Bez reci smo se vozili po mocnom Dunavu. Bio je divan, pomalo prohladan dan. Pescane plaze su se tek pomaljale na blagosolvenom prolecnom suncu. Svetlost se leskala po vodi, opasno penusavoj i talasastoj, kao velike zlatne ploce. Nebo je bilo bez oblacka, prosarano tek po nekim tragom mlaznjaka. U vazduhu je klizio jedan mocni jastreb sirom rasirenih krila…
Eh, da sam ptica, pa da odletim u drugi zivot, pomislila sam zalostivo, omamljena suncem.

недеља, 29. септембар 2013.

Ne znam ti ja nista

Sledeci dan sam jedva docekala. Krvava do kolena i sva obamrla, lupala sam vec oko 11 pre podne na vrata naseg bastovana, koji je ziveo u kucici pored ulazne kapije. U poslednje vreme je bio i vratar, posto je ministarstvo u napadu stednje pootpustalo pola zaposlenih. Cinjenica da je stari bastovan imao ulogu bodyguarda nije ulivala sigurnost, a bogami ni respekt. Licili smo na cvecaru a ne na Konzulat, pomislila sam ironicno…
Da sam koristila najbolju mogucu asocijaciju u alanfordovskom smislu nije mi bilo ni na kraj pameti..
Otvorio mi je vrata sa blagim osmejkom u uglu ociju. Licio je pre na nekog tibetanskog trenera tigrova, odjednom sam se lecnula, nego na bastovana.
Kada sam ga pogledala malo bolje, shvatila sam da nije ni tako star. Ispod iznosenih starih tregerusa i kockaste kosulje, virila je cista svila i mocan bivolski vrat…
Hm. Bio je prilicno uzbudljiv.
Ovo je sad licilo na jeftinu pricu iz serijala Emanuela. Sta? Sad se palim na bastovane? Da mi posadi kitu cveca??? 
Bez reci mi je ponudio divan lingistul za sedenje i limunadu, kakva se mogla piti samo u Temisvaru.
Kada me je smestio, zakljucao je vrata, pazljivo izvirujuci iza zavese, koju je takodje navukao.
Skinuo je kockastu kosulju i siroko se nasmejao.
O moj bogo!
Ko je rekao da ovo nece biti erotski roman???
Podsetio me je na Gorana, mog kompanjona iz avanture Kisa i moje nove cipele.
Samo je Goran bio mladji i sladji. A ovo. Ovo je bila Oluja. Pescana. Mracna. Iz najdublje dzungle. Divlja zivotinja. Mocni panter. Goranov otac, u najbolju ruku.
Poceo je da prica, dok sam se ja nalivala limunadama, zureci izgladnelo u njega.
Jebo me pesnik, pomislila sam. 
Dakle: On jeste bio Goranov ucitelj i mentor.
Dakle: On je bio specijalac na tajnom zadatku.
Dakle: trebalo je uloviti medjunarodnu grupu krijumacara umetnina.
dakle: ja sam bila Izabrana da taj zadatak ispratim u ime majcice Srbije.
Jebala me majcica Srbija da me jebala vise puta, pomislila sam pacenicki sve vise krvareci.
Ne pamtim da sam bila kod ginekologa, pomislila sam.
Treba mi tusiranje, pomislila sam.
Upiskicu se od silne limunade, pomislila sam…
Sto bre nisu uzeli nekog istoricara umetnosti da juri lopove po EU, zavapila sam glasno!?

субота, 28. септембар 2013.

Ne znam ti ja nista

Tih dana se nista posebno vise nije desavalo. Iz Ministarstva su duvali neki novi vetrovi, koji su se ovde u dijaspori jedva osecali. Vise kao promaja. Vratili su nam prinadleznosti. To radi svaka nova vlast, dok se ne ustali. Ovi sa komentarom da dijaspora ne sme da trpi… pa sam opet uzivala u naznakama blagog luksuza. Jela sam ribu, neke pastrmke rumunske bozanstvene, pila neka opora vina i manje vise lunjala pripita po gradu koji je, kako se vreme prolepsavalo, sve vise cvetao.
Sve me je zuljalo kao lose skrojena cipela, ali sam se nekako osecala sapeto, beznadezno i mutno. Ponesto se dalo pripisati vinu, ali ponesto je bilo i neresivo.
Pokusavala sam da sebe ubedim da je sve bio samo los san, ali sam pogled na predmete, koji su mi sada stajali u sefu (sto sam vam mozda Vec i rekla) mi je ledio krv u zilama. I Vukovar i rat i proslost i sadasnjost i buducnost…
Bila sam u jebenom Alefu i nisam imala nikavu moc da se izvucem iz istog.
Prihvatila sam cak i udvaranje jednog lokalnog pesnika, koji je bio bolji na racima nego na delu, koliko god to jeftino i banalno zvucalo. Moram da kazem, za sve one koji su ocekivali bilo kakav erotski prizvuk, pobogu u zenskom romanu, mogu samo da se manu citanja istog.
Ovo je politicki triler sa primesama fantastike. Toliko.
Jedino sto je valjalo u celoj toj epizodi je da sam bila manje usamljena, sada kada sam sinove videla samo preko ekrana i da su me manje gnjavile gospe iz dijaspore. Inace posao zbog koga sam bila tu, objavljivanje onog kapitalnog dela, nije bio ni pri kraju. 
I usla sam mu u nekoliko pesama.
Koje su mu bile bolje od …
Pa, i to je nesto. Ako ne slatki limun i kiselo grozdje, ako razumete sta sam htela da kazem…
Kad nisam svrljala po Temisvaru, sedela bih u basti konzulata citajuci knjige koje sam nasla u istom. Poduhvatila sam se Lorensa Darela i Aleksandrijskog kvarteta, koji nekada davno, nisam uspela da procitam.  Sada sam to radila sa lakocom. Mislim da je to imalo veze sa godinama. Ili sa sposobnoscu da istovremeno radim vise stvari odjednom. Mislim da se to danas zove multitasking.
Ono vrljas mobilni telefon i sedis i pravis se da slusas dosadni kolegijum, brifing, sastanak, sednicu, predavanje…
Ili kuvas rucak i surfujes po internetu.
Pricas sa sestrama i prelistavas novine.
Flertujes sa dva muskarca u isto vreme.
Tako ja dozivljavam Darela. Jedno oko cita jednu pricu a drugo..neku sasvim, sasvim drugu.
Sedela sam dakle u basti na suncu i zmirkala citajuci knjigu rasejano misleci i dalje na svog bivseg muza, koga evidentno i pored svega, nisam prestala da volim. Ta svest i spoznaja su me zaista pokosili. Pitala sam se, inspirisana knjigom u kolikoj meri nas ljubav opravdava kad povredjujemo ono sto volimo? I da li je to uopste ljubav?
Zmirkala sam lagano uzbudjena erotikom Aleksandrije i spijunske afere glavnog junaka kada sam osetila senku hladovine iznad prevrele glave. 
Podigla sam pogled sa knjige i videla bastovana, koji je u rukama drzo malu cinijicu.
Pruzio mi ju je sa malim osmejkom u uglu usana, ni malo servilno me gledajuci pravo u oci. Bila sam prilicno iznenadjena, jer osoblje Konzulata nije stupalo ni u kakve kontakte sa domacim zivljem zaposlenim u njemu.
To je bilo neko nepisano pravilo, bar sam ja tako mislila, o zivotu u diplomatskim predstavnistvima. Pokusala sam da na rumunskom, koji sam pomalo sricala, pitam sta mi to pruza.
Bastovan mi je na odlicnom srpskom, sto me je prilicno iznenadilo rekao…”slatko od ruzinih latica.Latice majske roze ruže. Njen miris je jakog inteziteta. Vidim citate Darela…Da sam znao, da ga volite, ovog proleca bih vam napravio usecerene ljubicice kakve se jedu u tom delu sveta i njegovim romanima…”
Bila sam iskreno ocarana darom koji mi se nudio.  Uzela sam neuglednu cinijicu iz koje se zlatio ovaj slatki nektar i polako zahvatila jednu kasicicu…Bilo je to vise od hrane… Bilo je to secanje na divne godine braka sa muzem i sinove kada su bili mali i mene koja nasmejana i mlada pravim sok od crvenih mirisnih puzavica. Na belu kosulju moga muza koju sam kupila pa umazala te noci kada smo ulepljeni sokom vodili ljubav, mozda poslednji put iskreno i sa strascu.
Rastuzila sam se. 
Rekla sam “Hvala” i zagrcnula se. Pogledala sam ga upitno. Dodao mi je i casu ledene vode koja je bila spremna na malom srebrnom posluzavniku.
Posto sam popila casu upitala sam ga :”Odakle ovakva lepota u basti Konzulata?” I bez ikakve ironije”Kakav ste Vi to bastovan koji pravi ovakvo nostalgicno slatko. Rastuzili ste me opasno”.
“Gospodja je suvise osetljiva” rekao je. “Nisam to ocekivao od Vas”
“Sta znaci niste to ocekivali od mene?” upitala sam iznenadjeno.
“Pa, dok sam Vas cekao”.
“Kako dok ste me cekali?” upitala sam ja, alarm je pocinjao da zvoni.
O boze, mislila sam Aleksandrijski kvartet uzivo!!! Doba spijunaze i senki u predvecerje.
” Ja sam Vasa nova veza” rekao je bastovan, lagano se naklonivsi.
U momentu sam osetila kako sam dobila menstruaciju.
Tako je to kad zena udje u izvesne godine.
Cim se uzbudi, odmah prokrvari.
Moram otici do Mola da kupim neke nove cipele, panicno sam pomislila.