четвртак, 31. март 2011.

недеља, 20. март 2011.

Kisa i moje nove cipele - trideset deveti deo
















Obukla sam se krajnje jednostavno i ogolelo. Crnu rolku, crne pantalone, koje su fino padale niz moje bokove, ravne cipele, male rukavice i crni kaput. U usi sam stavila samo krupne i rusticne mindjuse od kovanog srebra, koje inace volim da nosim i jak i veliki sat sa srebrnom narukvicom. Da ne izgleda kao da nekoga zalim, nego da sam zena na koju se moze racunati...
Valjda...
Pomislila sam gorko u sebi, sumno udisuci hladan vazduh kasabe u koju sam se uputila, peske. Jutro je bilo kao mleko, maglovito i belo. Kao moja neizvesna buducnost...Isla sam ulicama cepeneka i ceramida, zapinjuci i tumarajuci...
No way out.
Razmisljala sam o ironiji da ovaj mali grad, ima cak dva univerziteta...Smejurija...Mehmedspasicev je bio stariji od drzavnog... Prosla sam pored ovog drugog. Lepa i svetla zgrada...Da li je ona Srbiji trebala? Realno gledano, da u ovoj drzavi postoje ikakvi kriterijumi koji bi vodili racuna o kvalitetu fakulteta i univerziteta oba univerziteta u Novom Pazaru bila bi zatvorena. I ne samo univerziteti u Novom Pazaru, vec i gotovo svi univerziteti u Srbiji. Zatvorili bi se svi i osnovao jedan koji bi okupio najbolje profesora sa svih univerziteta i to bi bilo dovoljno za jedan, u evropskim okivirima, skroman univerzitet. To je realnost. Ne moze stanje u visokom obrazovanju da bude ni bolje, ni gore od stanja u drzavi. Cak bih rekla da je stanje u drzavi u najvecoj meri odraz stanja u obrazovanju, posebno visokom. A kako ne postoje nikakvi kriterijumi, danas u Novom Pazaru imamo najezdu instant magistara, doktora nauka itd... Zao mi je sto ovo pisem, ali imala sam prilike da se susretnem sa par turbo doktora nauka iz Novog Pazara i mogu mirne duse da kazem da je to tuga jedna...Nis, Pancevo, Subotica...
Sta cu mu ja?
Pitala sam se u maglustini koja je bila sve gusca...
Morala sam da pitam retke prolaznike za pravac...
Jedan ljubazan starac me je cak odveo do moga cilja...
Zgrada je bila divna. Bela i otmena, sa urednim travnjacima i drvetima okolo. Prostor je bio cistiji i uredniji od i jednog beogradskog studentskog, na zalost. Mozda je novosadski kampus mogao da konkurise ovome, ne znam.
Postmoderan prostor minimalisticke arhitekture sa jedva primetnim obelezjima finog, orijentalnog . Nisam cekala na prijem ni pet minuta, primljena sam neverovatno poslovno i ljubazno i u zgradu i kod samog Mehmedspasica.
Bila sam iznenadjena kada sam ga ugledala,iako sam ga znala sa tv-a.
Bila sma iznenadjena, iako sam citala P.......
Sacekao me je jedan istinski fensy frajer, mocnog i inteligentnog pogleda, koji nije skrivao zadovoljstvo onim sto vidi ispred sebe. Postmoderan kao i zgrada. Minimalista sa jedva nagovestajem...
Utisak je kvario muskarac koji je stajao u cosku divne, svetle, elegantne i udobne kancelarije.
On je izgledao kao zemunski tvrdi momci, oni najgori.
Pomislila sam, obzirom ko me je uputio u Novi Pazar, da i pripada drustvu iz zemunske stranke.
Ej Srbijo. Najraznovrsnijih mracnih strasti i interesa.
"Mi smo dosta dugo čekali da Sunce univerziteta obasja ovo parče neba iznad nas, ali to čekanje nas nije nimalo pokolebalo, i mi smo odlučni da doista, ulažući svoj trud, oslanjajući se na sve potencijale ljudi koji žive na ovom prostoru, uživamo u tom Suncu. Istina, mnogo je tamnih, zloslutnih oblaka nadvijenih, kako nad ovim, tako i nad mnogim drugim prostorima, tako da će tom našem Suncu trebati puno svjetla da ih odagna. A mi smo uvjereni, uz Božiju pomoć, da će to Sunce uspjeti odagnati sve te zloslutne oblake, bilo da se taj oblak zove droga, kriminal, korupcija ili neki drugi oblik nemorala.
Mi smo potpuno svijesni jedne činjenice, a to je da je Bog dragi dao da živimo na ovom raspuću. Ovo sandžačko raspuće je u teškim vremenima jedna teška vjetrometina, gdje nije bilo baš lahko postojati i opstati. Ali to isto raspuće zapravo predstavlja mjesta susreta kultura, civilizacija i vjera. Dobro dosli. Sjedite." Bile su prve reci koje sam cula od gospodina.
Pomilslila sam ironicno i fascinirano: "Bogte. Pa ovo je zvanicno"!

Kisa i moje nove cipele - trideset i osmi deo

Nemam pojma sta smo vecerali. Preplakala sam celu veceru. Nemam pojma ni kad se prijavio na recepciji, ni kad smo se popeli u sobu. Nemam pojma...
Doneo mi je poklon,koji nisam ni pogledala i rekao mi da treba da idemo kuci i da se manem corava posla i sta mi je falilo, dok je on bio po sluzbenim putovanjima a ja kupovala, kupovala, kupovala! Pitao me je sta se to desava sa mnom,kakva sam zena to postala i dokle tako?
Da njemu treba zena, a ne medjunarodni spijun. To mi je rekao. I da ne bi ni dosao, da nisam u toj vukojebini. I to je rekao, a on nikad ne psuje. Zapalio je cigaretu, a on ne pusi. Kada sam ga pitala za druge zene, cutao je. Kada sam ga pitala da li me voli, cutao je. Kada sam pitala da li mogu da zavrsim bar zapoceto, cutao je. Rekla sam mu da onda ostajem i da on moze da ide. Ne uvece, nego ujutru, zato sto kisa pada. Rekla sam mu da uzme drugu sobu i da ne mogu da provedem noc sa njim. To sam rekla vise iz ocaja, kao najekstremniju meru, a on se odmah slozio...Izasao je iz sobe bez reci. Celu sam noc povracala. Zaspala sam izmucena u neko doba.
Recepcija me je probudila u devet sati. Pitala sam ih gde mi je muz, a recepcionerka mi je ljubazno i sa nekim zluradim zadovoljstvom u glasu rekla da""se gospodin odjavio rano ujutru i izleteo iz hotela kao furija"...
Eto.
Toliko o ljubavi.
Nije mi ostavio ni poruku na recepciji.
Odmotala sam poklon. Bila je to divna zelena Hermesova marama. Valjda je to bio novootkriveni smisao za humor - zeleno, muslimani, Novi Pazar, nikabi, burke, zarovi, feredze...
Nije mi bilo smesno. Ni malo.
Mozda bi on voleo da ja tako zivim - zavijena u svoje kupovine i svoju usamljenost...
Ne znam. Stara Vladislava bi sad sigurno mnogo mislila o tome.
Nova ima vrlo skori sastanak sa Muftijom...

субота, 19. март 2011.

Kisa i moje nove cipele - trideset i sedmi deo

Dok su mi se susila usta, od uzbudjenja i neizvesnosti, gledajuci u drago mi lice,tako blisko i tako daleko, zazvonio mi je mobilni telefon. U isti mah, decko za sankom mi je pruzao slusalicu fiksnog...Ala je guzva, pomislih iznenadjeno, sta je sad ovo!? Jednom rukom sam zadrzavala barmena, glavom sam klimala muzu i otvarala Divu, misleci kako je vreme da menjam mobilni i da valjda po prvi put u zivotu, od kada sam odrasla, nemam pojma koji je model u trendu...Zaista, ne licim vise na sebe, pomislila sam sa...Olaksanjem...
Sto me je iznenadilo, moram priznati.
Sta, vise nisam robinja mode?
Sta se desava sa mnom?
Trepnula sam i duboko udahnula vazduh:"Da?"
Bio je Goran:"Samo sam hteo da vidim kako se snalazis u ovom opasnom kraju. Da li Te neko dira? Sta ces obuci, da znam gde da Te izvedem...Ili da ostanemo tu, u hotelu..." Seretski i vedro, raspitivao se moj, izgleda, najbolji drug.
"Bas si zlatan, hvala Ti. Samo...Moram otkazati nas susret..."
"A zasto?" U glasu sam mu osetila razocarenje:"Nije te valjda zaveo neki lokalni..."
Prekinula sam ga nestrpljivo:"Slusaj,imam i drugu vezu, pa ne mogu da Ti objasnjavam. Stvar je jako licna. Izvini...I ovako se moramo cuti. Javicu Ti se kasnije...Zurim!" Dok sam sa jednog uha sklanjala Divu, ne cekajuci odgovor, drugom sam prinosila fiksni:"Izvolite?"
Sa druge strane me je cekalo iznenadjenje, drugo ove veceri."Kancelarija dr Mehmedspasica. Svetost se vratio veceras i izrazava zelju da Vas sutra primi u centralnoj zgradi Univerziteta. Takodje Vam salje najtoplije pozdrave i nada se da ste se udobno smestili. Sastanak je zakazan za 11 sati. Dovidjenja". Klik.Tu...Tu...
Bila sam bas iznenadjena. Ne toliko sto ce me Muftija ipak primiti, koliko celicnom ljubaznoscu glasa koji me je obavestio o promeni plana. Glasa koji ne bi trpeo pogovor. Lecnula sam se. I stresla...
Muz me je zabrinuto gledao: "Sta je, uzbudjena si sto me vidis, ili si primila lose vesti".
Nije bilo vreme za diplomatiju, nego za iskrenost:"Ma, i jedno i drugo...Imam ozbiljna posla ovde. Otkud da si sad resio da dodjes? Da nisam dobila ove pozive verovatno bih te udarila, po prvi put u zivotu pravo u nos ovom rukom na kojoj je oziljak od burme. To silno zelim da uradim. Da te nokautiram i da te gledam kako krvaris i umires. Tu, u sred Novog Pazara". Sad sam vec uzivala u pravednom besu koji sam osecala.
Moj muz je vidno bio iznenadjen. Nenaviknut na moje izlive besa, narocito ne na javnom mestu.
Boze,kakav je on formalista.
Pomislila sam iznenadjeno.
Kako to nisam videla sve ove godine!?
I pozer!!!Bio je pozer.
Bila sam sve ljuca i ljuca.
"Hajdemo na veceru, umirem od gladi",rekao je, pokusavsi da me intimno uhvati za nadlakticu, sto ja nisam prihvatila.
"Hajdemo".
Rekoh i ja i odmarsirah u restoran.

четвртак, 17. март 2011.

Kisa i moje nove cipele - trideset i sesti deo

U sobi mi je zazvonio telefon. Imala sam mobilni, naravno, pa sam se lecnula: ko li to sad zove, u nevreme?!
Bio je moj stariji sin; zvucao je napeto: "Kako si?" Upitao je satro, opustenim glasom.
"Dobro lepi moj, u ovoj vuko......A sto me nisi zvao na mobilni? Da li se desava nesto nepredvidjeno? Kako ste vas dvojica? Kako se snalazite bez majke svoje jedine?" Pitala sam ja, kao saljivo.
"Ma, moram nesto da Ti kazem...a mozda ce potrajati..."
Sada sam vec bila uplasena. Kad sin majci ovakav uvod pravi, sigurno nije sala.
"Bolje sedi". Rece moj stariji nezno.
"Kuku, sta je sad!?"
Hvatala me je panika.
Sela sam na krevet, brzo:"Govori, ne cuti".
"Otac dolazi po tebe". Ispalio je sumno duvajuci u slusalicu.
Meni je kamen pao sa srca. Vec sam se istinski uzbudila misleci da se nesto desava sa mojim macanima. Brzinom vetra sam jurila po mogucim ozledama duse i tela, porocima i uzasima koji mogu da ozlede decake. A otac...To cu valjda preziveti.
Odahnula sam sa olaksanjem i vedro rekla decaku:" Sine, pa mi i ovako moramo kad tad razgovarati. Ne vidim razlog da se uzbudjujes. Pa to je dobro,valjda!?"
Sad se i u njegovom glasu culo olaksanje:" Mama, bas si super. Mislio sam da ce te to naljutiti. Sad si me smirila. E i da onaj mali jednom bude u pravu. On je rekao da ce to biti dobro za sve nas...A ja sam se bas brinuo..."
Eto vremena za patetiku...I suze. Ma ako on vise ne brine o meni, imam ja moje decake. Oni su tu. Nisam sama.
Moram da priznam, bila sam ganuta. I ponosna. Poslala sam im sto hiljada poljubaca i zavrsila razgovor. Naravno, uz neophodne savete za samostalni zivot dvojice mladica. Gde je serpica sa sarmama, i da nisam ispeglala cist ves i na kojoj temperaturi da ga njih dvojica ispeglaju...Ma ne moraju ni da ispeglaju, samo nek ga obuku...i o svakodnevnom tusiranju i dovodjenju ekipe u stan...I tako... Znate vec. Vi, majke. Znate.
Kad sam spustila slusalicu, odjednom sam cula tisinu hotelske sobe. I sve zvuke Novog Pazara. Hodzu sa nekog minareta, skripu lifta, tihe korake. Sustanje vode u kupatilu neke od susednih soba. Priguseni govor. Glasove. Kisu koja je opet pocinjala da pada. Skripu automobilskih guma u prolazu. Neke decake koji su se dovikivali ispred hotela...
Zurno sam izasla iz sobe i krenula da za sankom popijem nesto zestoko, bilo mi je potrebno. Da se saberem i razmislim o nenajavljenoj poseti. Dok sam sedala za sank, sa ironijom sam pomislila, koliko sam se promenila. Kad sam ja sedela za sankovima u provinciji. Pomislila sam da treba da popijem dupli vinjak, pelinkovac ili lozu, da bi skroz bila u fazonu. Zapalim neku jeftinu cigaru i razglabam sa sankerom na neku levu temu.
To tako rade muskarci, zar ne!?
Ili, ipak ne.
To rade oni, ne ja. Ja pijem sverps za sankom.SSSSSS.
I razmisljam...
Hm...Goran. Muz. Novi modeli cipela. Neke debele cizme mozda...
I tako u razmisljanju, na kraju, eto, o novim modelima obuce (sta ti je zensko!?), nisam ni osetila da mi je neko prisao iza ledja...
Sesto culo, sta li, me je nateralo da se okrenem i zagrcnem se.
Bio je to moj muz, glavom i nekoliko dana starom bradom. Neobrijan, dakle.
Bio je malo oslabio i malo osedeo. Dobro mu je stajalo. Znalacki sam ga odmerila, ja putnica evropskih destinacija. Bio je to neki stranac, doduse zgodan. Dzord Kluni u novom filmu Amerikanac, nasalila sam se u sebi. Sa izrazenim znacima starenja, sa olovkom koja je iscrtana na donjem kapku davala znatnu dramatiku i strast njegovom pogledu...Klunijevom pogledu, mislim, ne pogledu moga muza...
Valjda je to bio on.
Silno sam zelela da mu se obrisnem oko vrata...O spontanosti, gde si zakazala?
A nisam to uradila. Mozda sam trebala. Ne znam. Sedela sam ukoceno i jedva uspela da promumlam:
"Nisam te ocekivala danas..."
"A zar si me ocekivala uopste?" upitao je on, pomalo povisenim glasom.
Pocinjala sam da prepoznajem signale. Kada je bio uzbudjen, moj muz je imao neznatno poviseni ton. Inace se dobro kontrolisao.
Odahnula sam. Stalo mu je. Sve ce ipak biti u redu.
"Momci su mi javili", rekla sam pomirljivim tonom...

субота, 4. децембар 2010.

Kisa i moje nove cipele - trideset i peti deo

"Slusaj", nastavio je Goran, dok sam ja proveravala da li je ceo dokument u mojim rukama,"nisam hteo da te ponovo upetljavamo u ovu pricu...Mislim da je ovde bas opasno za Tebe. Ali su insistirali..Kao Ti si jedina u toku...A tvoj drugar Hamza je rekao, da zna da si zilavija nego sto izgledas. Da li Te on bas dobro poznaje?"
Upitao je Goran, ucinilo mi se, radoznalo.
Pocela sam da se zabavljam, u svoj ozbiljnosti situacije. "Cekaj, cekaj, kakvo je to pitanje!?" Upitala sam, toboze uvredjeno.
Zatreptao je jedva vidljivo, krajickom oka...
Hm!?
"Nemoj da se ljutis..."
"Ma, ne ljutim se. Sta ti je. Isli smo samo zajedno na studije. I to je sve. Ali smo se nekada intenzivno druzili. Nisam spavala sa njim, ako te to interesuje".
Osetila sam gorcinu. Vise se interesuje za moje zdravlje medjunarodni spijun gvozdena srca, nego moj muz. Oneraspolozila sam se i pogledala na mesto gde mi je do nedavno stajala burma.
Jedan dan, dok sam kuvala vodu za nesicu u kuvalu, isto mi je eksplodiralo u ruci. Valjda je doslo do nekakvog kratkog spoja, sta li.. Osetila sam uzasan bol, a burma mi je gorela. Jedva sam je skinula sa ruke. Zlato se na jednom mestu istopilo i napravilo mi mali oziljak. Burma je ostala upropastena. Simbolicno, licilo je to na razvod braka.
I onda neka neko ne kaze da zivot ne pise romane!
"I sta ti to znaci, da je u sred Srbije opasno za mene? Pobogu, zamalo me nije udavila onolika zmijurina. U Novom Sadu me mal nisu pregazili, u Bugarskoj su pucali na nas. Sta ti to znaci, stvarno, reci mi!?"
"Ih, ovde je mnogo zlih sila upetljano. Moze mrak da Te proguta na nebrojeno mnogo nacina." Zabrinuto je komentarisao Goran."No, sad si Tu...Moram da idem, imam jos neka posla ovde, ali veceras cemo se videti, ako zelis. Izveo bih Te na veceru..Da proslavimo ponovni susret..."
"I da mi ispricas, odakle Ti Torinski..."Dodala sam ja.
"Ok. I da Ti ispricam...Ali Te molim, da ne izlazis u grad...Ne znas u koje kafice svracaju Srbi, pa da se ne nadjes u neprijatnoj situaciji."
"Ej,covece u Turskoj si me pustio..."
"Slusaj," prekinuo me je zapovedno."Samo me poslusaj. Hoces li moci?"
"Hocu".
"Obecavas?"
"Obecavam",rekoh rezignirano.
Poljubio me je nezno u obraz i odjezdio u dan.
E. E. E.
Eto sad!?
Sta je ovo!?
Malteski soko!?
Romansa!?
Srednje godine!?
Muz koga nema!?
Ostala sam u restoranu i narucila jedan viski, da malo razmislim.
Nehotice, slusala sam razgovor dvojice gostiju za sankom:
"Milica. Moja majka je Milica". Govorio je jedan zajapureno.
"Ma koja Milica. Mersiha, jadan ne bio. Stvarno ti fali daska u glavi. Mi sandzaklije moramo znati da nam je Alah dao jednu priliku da se opametimo i pratimo naseg vodju"
Tu je pomenuo prezime mog sutrasnjeg domacina...Lecnula sam se i naculjila usi. Mozda je Goran bio u pravu.
Sta kog djavola trazim u Novom Pazaru!?
"Moramo da shvatimo da pisemo sami nasu istoriju, ne da nam je pisu komsije Srbi. Doslo je vreme da mirnim putem ostvarimo hiljadugodisnje snove. A to je da se oslobodimo smrtonosnog zagrljaja Srbije. Ej, nema nas kao naroda u Ustavu! I deca nam uce o sv. Savi!"
"Jadan, sta zboris. Sta bi Ti, da Srbije za fildzan ostane?" Crven je u licu bio onaj sa majkom Milicom.
"Ma, neka je za fildzan ostane, bas me briga". Dodao je ovaj drugi mirno.
Srucila sam viski niz grlo i odjurila u sobu.
Goran je bio u pravu.
Ma,kakva vecera sa njim.
Imam sporazum, palim za Beograd.
Okrenula sam broj recepcije i zamolila ljubaznu recepcionarku, da me poveze sa autobuskom stanicom. Ona naravno, nije odolela da ne prokomentarise moj susret sa Goranom, uz pitanje nisam li se valjda razocarala?! Sta li!?
Razocarenje je usledilo: Autobus sam imala tek sutra, sto je znacilo da moram da prenocim u Tadzu. Moram reci da ne znam da li sam bila uplasenija zbog skorog susreta sa Goranom, ili zbog boravka u Pazaru.
Ej, Srbijo, medju sljivama...

NAPOMENA

Svi junaci i dogadaji u romanu Kisa i moje nove cipele su izmisljeni. Svaka slicnost sa stvarnim ljudima je slucajna. Citajte Kisu i moje nove cipele, politicki triler, zacinjen ljubavlju i avanturama Vladislave Petrovic!
"Obican citalac cita logikom srca, obrazovan - logikom uma" Blez Paskal


All characters and events in the novel, Rain and my new shoes are fictitious. Any resemblance to actual people is accidental. Read the Rain and my new shoes, a political thriller, spiced with love and Petrovic Vladislava adventures!
"Ordinary reader reads the logic of the heart, educated - the logic of the mind" Blaise Pascal

четвртак, 2. децембар 2010.

Kisa i moje nove cipele - trideset cetvrti deo

Vozac me je vozio svega par minuta, srecom. Ostavio me je ispred hotela i rekao da je susret sa Gospodinom zakazan za dva popodne. I da budem tacna. Posto isti ne trpi netacne.
Ako nista drugo, u ovom vetrovitom i vlaznom jutru, bar sam imala pristojan smestaj. Hotel sa cetiri zvezdice, nekog "hiljadu i jedna noc" imena, ne, ustvari imena Tadz, je bar po izgledu mogao da zadovolji potrebu za toplinom i udobnoscu. No, cim sam se prijavila i usla u sobu, jedva odlozila kofer, zazvonio je telefon. Informacija koju sam dobila me je bacila u letargiju. Gospodin je, zbog vanredne situacije u Prepolju, u kome je bila strasna poplava, otisao u isti, bivsi "zvezda vodilja" celog Sandzackog kraja. Shodno tome, sastanak je odlozen. Bicu kasnije obavestena kada ce mi biti uprilicen.
Iskreno, navukla sam se na ovaj posao. Bivao mi je sve znacajniji i znacajniji. Zivot je dobio novi ukus i boju. Bila sam skoro razocarana sto mozda necu upoznati cuvenog i opasnog Mehmedspasica. No, sada sam bila u Novom Pazaru, za koji nisam imala predstave, sta moze da mi ponudi. Mozda malo orijentalnog smeka u nekom svilenom komadu, sladila sam se.
Taman sam se istusirala, sto sam vise ucinila iz dosade nego iz potrebe, kada je opet zazvonio telefon.
Pomislila sam, da mi ipak zakazuju sastanak sa Mehmedspasicem...
Bila je to recepcionerka, koja me je razgaljeno pitala da li sam voljna da primim jednu posetu u sobi,ili cu sici u restoran, na branc sa istim.
Bila sam ne malo iznenadjena, obzirom da mi komsija u Zemunu nije nista vise zakazao od sada se pokazalo, eventualnog susreta sa covekom koji je bio i dekan, izmedju ostalog, Internacionalnog univeziteta. Posebno me je iritirao ton kojim mi se obracala.
"Ne ocekujem nikakvu posetu". Hladno sam rekla.
"Da, gospodin je rekao da mogu da ocekujem od Vas takav odgovor. Gospodin je rekao i da ne prihvata ne. I da cete se prijatno iznenaditi. I da se odlicno poznajete"...Poverljivo je dodala:"Ne odbijajte ovo, ni slucajno, kakav je...Ahhh".
Sada sam bila vec radoznala."Ok. Silazim za 15 minuta. Recite to gospodinu..."
"Necete se razocarati", zadovoljno je mljacnula recepcionarka."Dovidjenja i hvala."
Ovlas sam se prosusila, obzirom da je u hotelu bilo prilicno toplo. Navukla moje bele pantalone od pune svile i jedan mali bez demperic i sisla dole, u hotelski lobi.
"Gorane!" Vec sam ne razmisljajuci uletala u zagrljaj najsladjeg tajnog agenta na svetu.
"Gorane, wow covece. Mislila sam da si gotov!" Sad mi je bilo jasno mljackanje recepcionerke.
Bio je to Goran u svoj svojoj velicini i sjaju. Za razliku od mutnog osmeha kojim me
je castio u Bugarskoj i Turskoj, ovo je bio najlepsi osmeh koji sam videla od kada sam u ovoj avanturi. Osmeh topao i prijateljski, iskren i tek, tek pomalo maciji, vuciji i ...seksiji...
Nisam se suzdrzavala, postavljala sam sva pitanja koja su mi pala na pamet.
Uz tost, pekmez i sok od pomorandze, tople buhtle i pecena jaja, Goran je smireno i strpljivo odgovarao, sve vreme me siroko gledajuci.
"E klinac, ne gledaj me tako, ja sam zena u godinama."
Pomislila sam ja crveneci kao bulka, sto mi bas nije bilo svojstveno.
Ni takve misli, ni da crvenim, da obrazlozim.
Sustina je bila, da ne davim, u tome da je Goran mene svesno stavio u opasnost(!?), ne ocekujuci naravno, da cu se uopste susresti sa zmijurinom.
Sustina je i bila u tome da ekstremisti ukradu sporazum, jer je to bio nacin da se isti pocne sprovoditi i na njihovim evroazijskim prostorima. A ko bi torinski mogao da ukrade nekoj zvanicnoj delegaciji? Ili nekom frajeru Goranovog kalibra. Bila sam kukavicije jaje i kolateralna steta. Kroz salu sam rekla, da sam onda misiju ispunila u potpunosti...
Sto je bila potpuna istina.
Uz kafu, Goran mi je na sto tresnuo i jednu kovertu. Uzela sam je radoznalo zavirujuci u nju. Bila sam milioniti put iznenadjena! Torinski je bio u mojim rukama.
Najzad!

среда, 1. децембар 2010.

Kisa i moje nove cipele - trideset treci deo

"Ma, treba mu napravit bistu u Pazaru, ili nazvat ulicu po njemu. On je ponos i olicenje Sandzaka. Nikad nismo imali uspesnijeg vodju. Ovi sto ga ne vole su ljubomorni na njegove automobile i ostalo sto on ima, a oni ne. Ja bih uvek birao uspesnijeg vodju. Ko ume za sebe umece i za druge. To je pravi musliman kad je vredan i ume da se snadje i zaradi. Cilj je uspeh na ovom i na onom svetu. On ce jedini dobiti autonomiju, jer je u svemu uspesan, pa ce biti i u tome. On bi trebao da bude i prvi na celu te autonomije, kao sto je prvi u svemu. Pravi prvak u narodu. Nema potrebe da prica sa ovima koji ni kola nemaju i nisu mu ni do kolena. Oni bi da budu vodje muslimanima, a ne umeju ni za sebe nesto da obezbede. Takvi nam nista ne trebaju."Pricao je sto na sat vozac koji me je sacekao u rano jutro, kada sam stigla u prohladan i maglovit Pazar, dok me je vozio u hotel.
Srce mi je jako kucalo, jer cim sam izasla iz autobusa, videla sam dobro poznati automobil, koji mi je spasao zivot u Bugarskoj. Bio je to Goranov BMV 7.
Po svemu sudeci,taj auto za koga sam naivno verovala da je u vlasnistvu republike, nije bio ni Srbijin ni Goranov.
Po svemu sudeci, nista nisam razumela.
Groznicavo sam razmisljala. Kakve veze ima uspesna stranka u Zemunu, sa Novim Pazarom?
Da li i oni rade na "destabilizaciji vlade", kako se posprdno moj stariji sin izrazavao kada je govorio o strajku gladju studenata u Beogradu?
U kakvoj sam ja toj zaveri?
I da li ista mozda prevazilazi moje moci?
Vozac je i dalje neprestano govorio, a ja sam osecala vrtoglavicu:"Sada i formalno skoro 90% bošnjačkih predstavnika zahtijevaju rješavanje statusa Sandžaka kroz formiranje autonomije, odnosno 30 od 35 vijećnika u Bošnjačkom nacionalnom vijeću stoji na tim pozicijama".
Prekinula sam ga, ljutitito:" Zaista sam premorena, nisam raspolozena za politicke tirade. U Srbiji smo. I sto se mene tice, tako ce i ostati. Samo me odvezite do hotela"
U meni je izgleda prokljucala krv nasih predaka i nista mi Vise nije bilo vazno.
Posebno ne ljubavni problemi.
Ma, bas me briga.
Srbija zove.

уторак, 30. новембар 2010.

Kisa i moje nove cipele - trideset i drugi deo

"Mili, stvarno preterujes. Stvarno mislis da je klipan koji me sedmi put pita da li sam model, na toj mrezi, idealna prilika za mene?!" Urlala sam iz garderobera, pakujuci stvari za Novi Pazar.
"Mama, kako nije, inace si pola zivota provela sa onom Tvojom krojacicom". Rekao je moj mladji zureci u ekran.
Stariji je suflirao:"Majka, pa on je shvatio sustinu Tvog bica koje vapi za dobrom kupovinom".
Ukapirala sam ironiju. Svog polozaja i svoje strasti. Koja je bila na dijeti, obzirom na ocev odlazak i smanjenu platu... Trpala sam u torbu onaj divni sivi kostim koji je premijeru imao u Briselu. Pakovala sam ga i mislila - od Brisela do Novog Pazara, mali je korak...
"Ma slusajte", prisla sam i sama ekranu "kada me vec provocirate, taj frajer prica o nekim igrama za decu. A ja se, momci moji, mogu igrati samo mame i tate. I to sa Vasim ocem, da znate. Nikog drugog ne zelim da vidim..." Rekla sam tihim, zalostivim glasom.
Mladji me je pogledao tuzno:"Znas, ovde ima mnogo laznih naloga. Ponekad pomislim da je iza toga nas tata...Ljubomoran je kao pas. Stalno pita da li se vidjas sa nekim...A i ovako mi je komenatarisao da se u poslednje vreme ne skda sa kompa...Prave ste cvecke, da znas. Nista bolje ni ne zasluzujete. Ni on ni ti."
Ma sta ljubomora ima sa tim, pomislila sam sa gorcinom. Samo ljubav. A nje izgleda nema.
Malcu sam se nasmesila i pomazila ga po kosi.
Stariji me je zabrinuto merkao: "Neces valjda nositi te bele pantalone po ovoj zimi mama? Samo Te posmatram...Fali Ti neka daska u glavi da znas. Pakujes se celo posle podne. Gde ides u stvari"?
Ispricala sam i njima, manje - vise sve. Ne opterecujuci ih detaljima koji su nosili smrtnu opasnost. Umanjujuci znacaj dogadjaja, naravno. Bila sam im duzna istinu, ali ne onako zastrasujucu kakva je u stvari bila.
"Ha, pa bas je dobro sto vise ne radis studente, rece mladji sin. Eno ih siroti strajkuju pred ministartvom...Zamisli da su kevu u kostimicu poslali da pregovara" Sada se vec zezao, gledajuci u brata.
"Ma,sta ti znas, rece moj student. Neradnici su to, hoce da destabilizuju sistem. Sto nisu radili preko leta", rece moj stariji, razdrazljivo.
"Pa kao sto vidite, na primeru oba tumacenja, u Srbiji svaka istina ima bar dva kraja", rekoh ja pomirljivim tonom uvaljujuci im kolace, koje sam pravila vece pre toga. Hrana kao uteha, bila je ovog puta, evidentno.
I meni i njima.

понедељак, 29. новембар 2010.

Kisa i moje nove cipele - trideset i prvi deo

"Ma kakav crni univerzitet komsija, da si Ti meni ziv i zdrav, on u Pazaru postoji vec nekoliko godina". U sustini sam bila svoj na svome. Sve sam znala o univerzitetskom zivotu Srbije.
"Slusaj, Vladislava, jel Ti to mene zajebavas?! Da li Ti ja licim na nekog takvog?" Namrcio se komsija kao oluja na mene.
E,to je njegovo pravo lice.
"Ma gde bih ja, komsija, ja Tebe mnogo postujem i volim..."
Rekoh diplomatski, za svaki slucaj.
"E, ako ces da me ispostujes, da kupis prnje. Da li sam bio dovoljno jasan?! I ne pricam o srpskom, nego onom drugom, internacionalnom."
"Ma i taj drugi su vec napravili..." Tiho sam mrmljala sebi u bradu.
Mada, o tom drugom, zaista nisam znala nista. O njemu se u Ministarstvu uvek pricalo sa zebnjom. Ako se uopste pricalo.
O srpskom se govorilo sa nipodastavanjem. Jedan deo novosadskih profesora se doduse lepo uhlebljavao tamo, imajuci dodatan prihod, ali veza Subotica - Novi Pazar koja je postojala u jednom segmentu obrazovnog procesa, je sve uglavnom zasmejavala. Madjari i bosnjaci, nije nego!
" Osim toga, neces ni ici na Univerzitet, nego ce Te docekati nasa veza...Necu Ti nista vise reci. Nemam vremena. Evo Ti koverta, sve Ti pise u njoj... Tu je i neka lova za putne troskove, da ti se nadje. Zurim, cerka mi ima seansu...A gde su tvoji klinci, dugo ih nisam video?"
Slegnula sam letargicno ramenima. Kada bi komsija znao...Mogla bih da se odselim od kuce.

Sve je pocelo nesto posto je muz otisao. Mladji sin je dojurio kao furija jedno vece iz grada i odmah seo za kompjuter, uopste mi se ne obracajuci. Stariji je to vece spavao kod druga, spremali su nastup. Znate da je muzicar.
"Mili, gde Ti je oprema?", upitah zabrinuto mog sportistu.
"Hoces nesto da veceras? Spremila sam picu sa cetiri vrste sira, znam da to volis..."
"Nisam gladan", muklo mi je odgovorio.
Sada sam vec osetila ozbiljnu zabrinutost. Jeste da volim shoping, jeste da sam imala puno izazova, ali majka je majka. Oseca alarm kad nesto zaista nije u redu sa njenim decacima.
Usla sam mu u sobu bez kucanja. On je pokusao da zakloni ekran, ali sam bila brza.
Bila sam iznenadjena, lecnula sam se. "Mili, sta to radis sa mojom slikom u kupacem kostimu?!"
Ledena ruka me je stegla...
"Otvaram Ti nalog". Mumljao je moj sin jos muklije.
"Kakav nalog, sine", zavapila sam.
"Slusaj", okrenuo se prema meni sav zajapuren i sa suzama u ocima.
"Video sam oca veceras sa nekom zenom. Sede u restoranu..."
Sad sam i ja bila crvena u licu. Mucnina, zid, mucnina, zid...
"Mozda mu je prijateljica..."rekoh, slabasnim glasom.
"Ma kakva prijateljica. Od kad se muskarci u Vasim godinama druze sa zenama? Mladja je od tebe desetak godina. Al da znas, Ti si bolja riba, da Ti ja kazem."
Rece moj sin slavobitno i dzentlmenski, valjda da me utesi.
"I sta sad radis?"
"Ma pusti, pravim Ti profil, kad te sredim i provucem kroz filtere, ima da budes glavna riba. Ima ja novog muza da Ti nadjem ocas posla, videces"
"Stvarno sine, hvala ti, ali valjda znam i sama da se pobrinem za sebe. Osim toga, to je izmedju Tvog oca i mene..."
"Kako izmedju Vas dvoje, kad smo mi tu? Odavno to nije samo izmedju Vas dvoje..." rece moj mladac ljutito:
"A sad me pusti na miru, da zavrsim profile. Ima da te bude na internetu. Ima da te umrezim... Ima da te googlaju..."
Mislim, valjda Vam je jasno!?
Zahvaljujuci ljutnji moga sina i ja sam umrezena. I sve ovo stize do Vas.
Nije li internet divna stvar!?
No, od kad se moj mladji sin naljutio, sedi za kompjuterom i komunicira u moje ime sa najrazovrsnijim sojevima muskaraca. Stariji ga zove "administrator". I zeza ga da obicno stariji muskarci uzimaju profile mladjih devojcica ne bi li se druzili sa istim ko iskusni pedofili, ali da ovo nije cuo. Da mladic, skoro decak, uzima profil odrasle zene...kaze mu i da je derpe...sto razgovara sa sredovecnim muskarcima...
Mladji samo cuti i duva.
Poceli smo i da se zezamo na taj racun.
Najbolja ponuda je svakako bila na jednoj drustvenoj mrezi gde sam dobila mogucnost snimanja pornica za 60000 evra u Juznoj Americi. Stariji se krstio i levom i desnom rukom. "Mama, pa ti bi mogla i Berkley da mi zaradis..." seretski je komentarisao.
"E, da sam ja zena, gde bi mi kraj bio..."
Mislim, za zenu u mojim godinama..Malo li je!?
A!?

"Ma tu su komsija, samo si Ti zauzet", rekla sam smeskajuci se, dok sam ga pratila.
Daleko mu lepa kuca, kao i onom Hamzi, mom kolegi sa postdiplomskih studija.

среда, 24. новембар 2010.

Kisa i moje nove cipele - trideseti deo

Pre neki dan sam imala neverovatnu posetu.
Dosao mi je komsija, za koga cela parohija zna cime se bavi; klasican zemunski mafijas, inace clan jedne popularne partije. Zlato, tetovaza, sve po redu. Onako kako se ocekuje. Prototip. Kao, dosao na kafu. Kada sam bila mladja, ponekad sam sa drugim mamama cuvajuci decu, sedela u zajednickom, lepom dvoristu nase zgrade. Svi smo se znali, a njegova cerka nas je cesto, umesto da se igra sa drugom decom, prisluskivala. Jednom, kroz salu, opomenula sam je, da to nije lepo, a ona mi je odgovorila da je to naucila od svog oca. Da njemu uvece dodju drugari, i onda prisluskuju, preko nekog prijemnika, ljude po Zemunu.
Secam se, bilo je raskosno i mirisljavo leto. A nama zenama ispred zgrade, u nasem malom porodicnom raju, bilo je odjednom hladno. To vece je svaka uzela svoju decu za ruku, pa smo ranije otisli na spavanje.
Njegova cerka je par moga starijeg sina. Cujem da koristi neke "brze" droge. Da li se tako kaze za narkomana? Nisam sigurna.
Nije okolisio, a to sam cenila kod njega. Znao je da znam i nikada se nije femkao. Nije ni morao. Jednom je pucao i na zeninog rodjaka.
"Vladislava, komsinice, da Ti nesto kazem. Muza Ti vec duze vreme ne vidjam kod kuce. Sta je, i Vas dvoje ste se golupcica posvadjali. E izem Ti dvadeset i prvi vek...A bas ste izgledali ko tvrdjava. A, spandjao se sa nekom?"
Pogledala sam ga brojeci u sebi do 2765.
"Nije komsija, nije se spandjao."
Ledena ruka mi je stegla srce. A sta ako on nesto zna? Mozda svi znaju...Samo ja ne!?
Vladislava, smiri se, disi duboko, ispravi se, samo dostojanstveno...sakri tu suzu, krece Ti.
Mucnina. Zid. Mucnina. Zid. Sartr...
"Ma palim Te, Vladislava, zeno", seretski me je i koso pogledao.
"Nisam zato dosao. Nego da pomognem"
"Sta da pomognes?"
"Ma da nadjes taj sporazum sto si izgubila..."
Mutila sam nesicu u kujni i nisam ga najbolje cula:"Sta?"
"Jel ti to mene zezas, je li komsinice?"
Ko je njega smeo da zeza.
Ma ja sam sad prvi put bila nasamo sa njim i u stanu.
Velika si devojka, Vladislava. Velika si devojka.
Disi. Disi. Disi. Disi.
Nije on gori od Boa.
" Nego ti da odes u Novi Pazar. Tamo se sprema novi Univerzitet...Pa da se nadjes sa nekim Turcima..."
"Pobogu komsija, kakve Ti veze imas sa obrazovanjem, izvini sto te pitam." Pila sam vrelu nesicu opecenih usana, po ko zna koji put zagrcnuta.
" Mi u Zemunu, gledamo daleko i dugorocno. Uzmi bolovanje i pali za Pazar, to ti je moj savet...I ovako si pukla i na poslu, cujem. I ne pitaj se odakle i to znam. OZNA sve dozna, tako se nekad govorilo." Namigivao mi je komsija, seretski se smeskajuci i gladeci svoju bradu, neobrijanu,cetvrti dan.
Moram nesto da kazem. Ovih divnih jesenjih dana sam prvi put posle dugo vremena pozelela da citam knjige, umesto da idem u soping. Bila sam zeljna tisine i utehe za moje napusteno i uzdrhtalo srce. A i lekari su mi preporucivali sto manje kretanja i sto vise mirovanja.
Ma, nisam Vam ja neki citalac, sigurno ne.
Na preporuku jedne od mojih sestara, uzela sam krimice domace spisateljice, koju reklamiraju da li nju, ili njenu junakinju, nisam bas najpouzdanija, kao najpoznatiju srpsku detektivku.
Ma, njena prica je mala beba i to vulgarna i glasna, spram moje!
Kazem Vam!!!
Mozda je jedino duhovitija. Nekako sam, moram da priznam, poslednjih godina, izgubila smisao za humor...
Dakle, Novi Pazar, kaze moj komsija, cuveni zemunski...
E Vladislava, na niske si grane pala!
Odrecitovah sama sebi...Sada vec ironicno.

недеља, 21. новембар 2010.

Kisa i moje nove cipele - dvadeset i deveti deo

Ovo lepo vreme mi svakako ne ide u prilog. Nema kise, pa moram da radim poslove koje nikada nisam. Prokletstvo od muza koji je otisao od kuce, a trava i dalje raste!
Nisam Vam nikad pricala, jer mi se to nije cinilo bitno. Ali izgleda da ce nastavak price, obzirom sta mi se desava na poslu, biti vezan za kucno ognjiste.
Imamo neku kucu na Dunavu, u kojoj je uvek vise uzivao moj muz nego ja. Odlazio je tamo, kad god mu se cinilo da je zaprljan stvarnoscu. U kuci je drzao neki alat, isao na pecanje. Uzivao u pecenju rakije od jedne jedine slive koja raste sa uspehom, jer kada Dunav kao bujica dodje, sve nosi sa sobom.
Dakle, kada je otisao od kuce, ostavio mi je ceo naramak kljuceva u amanet.
Pre neki dan sam sisala travu, jer sinovi ne stizu. Celo posle podne, obzirom da su nam isekli sumu iza kuce, pa nam je dvoriste bilo puno lisca.
I ne bi to ni pominjala, da ne naletih na jednu zmiju u dvoristu. Nikada nisam videla zmiju u novembru.
Bila je potpuno mirna.
Sutnula sam je nogom. Ona se trgla i pocela da palaca jezikom.
Jadnica!
Nije to bila neka velika zmija, sigurno ne. Nego neka mala, zalutala iz svog legla, usporena u jeseni.
Setila sam se Boa...
Brr.
Bar da sam njega mogla da sutnem...

Nocas sam sanjala kako ulazim u potpuno mracnu sobu u kojoj me ceka ogromna kobra. Meni je sve zasticeno, osim jedne ruke. Desne. Osecam uzasan strah, ali ne vristim. Ne pomeram se. Potpuno sam mirna. Ona palaca jezikom i svojim ogromnim zubima obuhvata ceo clanak moje ruke. Gamize po meni, uvlaci mi se u nogavicu od pantalona, obavija se oko clanka noge...Mirujem. Ne pomeram se. Ne pokazujem strah. Ona odlucuje da me nece ujesti. Odlucuje da se nastani na mom clanku. Pocinje da me golica jezikom.
Umirem. Od smeha.
U sustini, san mu dodje kao stvarnost koju prozivljavam.

Da li ste nekad gledali u poslednjih dvadeset godina na nasem prostoru, kako izgleda u nekoj velikoj i mocnoj firmi, kad neko zglajzne, ili kad izgubi neka partija na izborima?

Kad izgubi partija na izborima, onda sefovi, koji su bili clanovi TE i takve partije preko noci menjaju majice i parole.
Jednom sam gledala kako ceo grad to radi. Ceo grad je preko noci presao iz SPS u DSS. A deset godina pre toga je promenio i ime. Iz Titovog Vrbasa u Vrbas.
A kad neko zglajzne...Onda ga svi ismevaju. I svi mu odjednom znaju ime. I vratari i kafe kuvarice. Zgledaju se i prepricavaju. Omalovazavaju ga. Oni sto su dezurni zastitnici odjednom staju na stranu omrazenog. Licemeri prestaju da mu se javljaju. Vise ne znam ni da li je to mobing? Mislim kako CELU firmu optuziti za mobing!?
Jednostavno, treba preziveti. Dok se ne zaboravi, ili dok Tvoja partija ne stigne na vlast ponovo.
I to je za ljude.
I tako ,kada sam se vratila iz Turske, bez sporazuma i bez Gorana, stavljena sam na stub srama.
Ne preterano velik, obzirom na dramatican povratak, ali dovoljan da mi se smuci zivot.
Preki pogledi, podgurkivanje, prezir. Otvoreno neprijateljstvo, posebno onih koleginica koje me ni do tad nisu volele.
Jeftina udvaranja onih koji nisu smeli ni da mi se priblize, jer sad smo odjednom bili jednaki. Bezgresna Vladislava Petrovic na stubu srama. Uuuuu. Cista erotika!
Izgleda da je neko provalio i da mi se muz odselio.
Uzas!
Namigivanje i nabacivanje. Dosadni i agresivni muskarci. Jedan pijani kolega mi se cak otvoreno udvarao. Unosio u lice, onako zadrigao.
Nisam imala zivaca, opalila sam mu samarcinu.
Pa me je ministar zvao na odgovornost i smanjio mi platu tri meseca, disciplinski.
Ma, vredelo je svakog pishljivog dinara!
A mene su skinuli sa visokog obrazovanja i ostavili me bez zaduzenja, da nesto mastiljam.
Juce sam isla malo na Usce, da se oporavim. Gledala sam deciji film, onog Hari Potera.
Malo je nedostajalo da se onesvestim kada sam videla sta se njemu desava na filmu! Napada ga ogromna zmijurina!?
Mislim, sta ce biti sa mojim autorskim pravima!? Pa mene je zmija napala pre nego njega?!
Mada neki pisci smatraju da je u postmodernisticko vreme svaka prica ispricana i da ovakva poklapanja govore o tajnim vezama medju ljudima. Al gde da se nadjem Dzoani Rouling na putu!?
Pa cujem da njeni advokati deru zivu decu!!!
Samo mi jos to fali!
Da me neko tuzi zbog autorskih prava!
Sa muzem se nisam videla ni jednom.
Goran mi se prividja na ulici.
Nasla sam sjajan recept za bukovace, pohovane u pivu.
Radim lagane vezbe da mi prorade zgnjeceni udovi.
A telefon cuti...

понедељак, 18. октобар 2010.

Kisa i moje nove cipele - appendix

Ah,da. Ono sto Vam nikako nisam rekla je i najvaznije.
Nestao mi je i orginal torinskog sporazuma.
Prvo sam mislila da sam ga negde zaturila.
Medjutim, nema ga nigde.
Sigurno sam ga ponela u park.
Sta cu sad?

субота, 16. октобар 2010.

Kisa i moje nove cipele - dvadeset i osmi deo

"Videces ko je Boo", nasmejala se.
Potpuni vodvilj. Komedija. Cirkus. Skandal. Mislila sam, dok me je Barbi vodila kroz neke prilicno mracne, vlazne i memljive hodnike, koji kao da nisu pripadali svetu zabavnog parka. Iz istih se sirio i neki miris mocvare i neceg neprepoznatljivog...I preteceg.
Kroz male prozorcice se videlo da smo u stvari, u nivou bine i da se na istoj vec odvijao neki program. Leprsali su delovi marama igracica i cula se orijentalna muzika. Gosti su prilicno nezainteresovano posmatrali predstavu. Neki iz nekoliko omanjih bazena, pretpostavljala sam sa masazerima, neki sedeci u udobnim restoranskim lingistulima. Dan je i kroz male prozorcice bio divan - blistav i plav, sav osuncan.
Pomislila sam sa zaviscu, da oni verovatno ne pate od depresija punih kise nasih prostora. Ko moze da bude depresivan "nad ostrvom punim cempresa i bora", mog vec citiranog Ducica!?
Stigli smo do jedne prostorije sa metalnim, teskim vratima.
Sa cudjenjem sam i upitno, pogledala Barbiku.
Ona me je bez reci uvela i pokazujuci rukom na polumracnu prostoriju samo kratko rekla :"Boo".
Sa uzasom sam pogledala u ugao iz koga se culo sistanje. Bila je to divna, ali mocna i strasna zmijurina, koja je klatila glavom uznemireno, ne mrdajuci iz coska. Eto objasnjenja za nepoznat miris.
"You must be joking", kriknula sam zaprepasteno, pokusavsi da pobegnem.
"Slusaj pazljivo", sistala je i moja domacica, stiskajuci mi clanak ruke takvom snagom, da sam bila iznenadjena," sta Ti mislis da mozes da im ponudis?! Boo je miran i dovoljno je samo da prosetas po sceni sa njim. Dobro je nahranjen, lep je, a Ti u tom kostimu mozes da budes prava senzacija. Zeno, kostim niko nije nosio, nama svima je bio mali, mi smo sve iznad metar i osamdeset, vidis i sama. Upoznaj se sa Boom. Samo budi mirna. Uznemiren je, jer te ne poznaje. A mozda oseca anakondu na tebi...On je konstriktor i miroljubiv je. Udavi retko napadaju...Opusti se. Kucni ljubimac nam je svima."
"Pobogu, pa on sigurno ima cetiri metra, kako on moze biti kucni ljubimac!?"
Sada sam vec jecala.
"Ima skoro pet", ledeno je dodala Barbi.
" Ostavicu Te nasamo sa njim, da se upoznate. Poslacu dvojicu momaka za petnaest minuta kada nastupas, jer ga ti sama ne mozes popeti na binu. Bice dovoljno da se pojavis na sceni sa njim. Posle toga cu te upoznati sa Tvojom metom. Ponela si dokumenta?"
Obrisala sam suze i klimnula glavom, a Barbi je nestala iza vrata ostavljajuci me samu sa nemani. Polako sam cucnula,a Boo se pokrenuo, palacajuci jezikom i sisteci...
Ne znam sta je poslo naopako. U sekundi sam osetila da postajem plen. Kao zaba koju sam nekada davno gledala na Dunavu, koju je na miru prozdirala belouska. Zaba muce, kao nesrecna mala krava, a belouska je usisava. Hladno, neumitno i sistematski. Sada sam zaba, na moj uzas, bila ja sama...
Boo, divnih sara leoparda se samo izvio u slovo S, ogromno slovo S i bacio, sav razjapljen, prema meni.
Poslednje cega sam se secala bio je uzas nad realnoscu nocne more iz detinjstva. Posle toga, bio je mrak.

****

I tako, neobavljenog posla, nagnjecena i izlomljena, vracena sam u Beograd, helikopterom jedne privatne klinike.
Ministarstvo je to obezbedilo, cak mi davsi i neophodni imunitet od turske policije, koja bi mozda mogla da postavlja suvisna pitanja. Drzava je napravila stos od celog dozivljaja - kao radoznala turistkinja koja je htela da dozivi cari ekstremne zabave u akva parku. Ocito je svima tako odgovaralo.
Spaslla su me dvojica momaka iz akva parka, koji su stigli pre planiranih petnaest minuta i odmah alarmirali Hitnu pomoc i tursku policiju. Oni su se brinuli o Boou, pa su ga relativno lako, skinuli sa mene. Rekli su mi, kada sam ih u bolnici primila u sobi da im se zahvalim, da su stigli za nepun minut, i da je Barbi bila bahata i nepristojna sto je sa Boom ostavila nepoznatu osobu u kostimu druge zmijske vrste. Rekli su mi jos, da me je zmija samo stezala i da me sigurno ne bi progutala, jer je bila sita i neagresivna, ali bi me svakako udavila da su dosli samo minut kasnije. Vec sam pocela da bivam modra.
Osim umalo sto nisam bila udavljena, u Turskoj sam dozivela jos jedan sok - i Goran i BMW su nestali.
U kampusu, koji sam nazvala iz bolnice, su rekli da se odjavio odmah tog jutra kada sam i ja sama otisla i u velikoj brzini, a u drustvu dvojice neidentifikovanih muskaraca, otisao.
Jos jedna misterija i neobavljen posao.

****
Kisa kod nas ponovo pada, a sinove hvatam kako krisom telefonom razgovaraju sa svojim tatom. Kazem im da se ne kriju od mene, da je to njihov otac.
Boze, kako mi nedostaje...