субота, 18. септембар 2010.

Kisa i moje nove cipele - dvadeset cetvrti deo

 


Turska je spektakularna. Velika i mocna drzava. Dobri putevi. Odlicni trzni centri. Goran je odmah morao da stane u jednom ogromnom, uz put, da kupim neke letnje sandalice, obzirom da sam u Bugarskoj skoro upropastila one lepotice. Nisam se zadrzavala, bukvalno sam zgrabila prve simpaticne u nekoj finoj boji mora. Kupila sam i nekoliko pari starki - one uvek dobro dodju. Po par crnih za decake i jedne vesele za mene. Gde idemo, pretpostavljala sam da cemo obici i neku arheolosku iskopinu na kojima lezi ovaj deo Turske. Valjda ce nas domacini odvesti do Efesa, ili bar Pergama, nadala sam se. Kupila sam i jedne papucice i jedne gumene sandale, ako budem imala vremena da se zamocim negde u zanosno Egejsko more.
Kampus Univerziteta je bio ogroman, kao uostalom i sve drugo u mocnom Otomanskom principatu. U samom Ismiru ima tri drzavna i tri privatna univerziteta. Ovaj je bio najotvoreniji i jedan od najuticajnijih. Prozapadnjacki orijentisan, to sam shvatila jos pri brifingu kom me je Ministar u Beogradu izlozio.
Smesteni smo bili u kampusu koji moze da primi, kasnije sam saznala, citajuci univerzitetske brosure, 6000 studenata. Sam Ege ima 40000 studenata! Ima jedanaest fakulteta, pet koledza, osam strucno obrazovnih skola, sedam instituta i dvadeset i jedan istrazivacki centar!
Srecom, bilo je leto, pa su studenti mahom bili odsutni. Umesto njih, vrilo je od multimedijalnih umetnika svih vrsta, koji su u Smirni bili na nekom festivalu. Bilo je divno, puno muzike, mladosti, lepote i smeha. Mogla sam tu slobodno da letujem, jer je kampus imao odlicne bazene, kad mi je vec onako neslavno propao Sorento. Nije mi trebao niko.
Niko.
Boje: zelena, plava, zuta, narandzasta.
Mirisi: secera, oleandra, limunova, pomorandzi, bosiljka, hibiskusa, vanile i cimeta...Orasnica, baklava i tulumbi.
Kao sto sam rekla, nikakav susret sa dekanom ili nekim iz vise hijerarhije ove kuce nije bio moguc. Docekao nas je jedan od mladih senatora, odveo na obilan i odlican rucak u kantinu, dogovorio nacrt sporazuma u primeni u kancelariji sa mnom, gde smo popili i jedan tradicionalni caj dobrodoslice...I...To je bilo to.
Kada sam ja skoro u sali, napomenula kako su me docekali u Blagoevgradu, dr Suki, se pomalo prezrivo nasmejao, gladeci svoje dobro izbrijano lice:"Vi balkanci od svega pravite predstavu. Vi ste mali zalogaj za nas. Ovaj univerzitet crpi resurse celog sveta. Vi ste samo jedan mali kamencic tog mozaika.Ni sad se ne bi bavili Vama da ne idu izbori i da nasa vlast ne planira posetu Beogradu. Znate, gospodjo Vladislava, sve je politika. I obrazovanje je politika. Veceras cete upoznati neke od nasih cuvenih profesora na prijemu na koji ste pozvani, povodom otvaranja letnjeg festivala. Obucite belo. To je tema party. Docicu po Vas i vaseg pratioca u 21.00"
Dok sam se spremala za party, zeljnoi sam iscitavala brosuru dalje; zaboga, imaju fakultete i za ribarstvo, solarnu energiju, nuklearne nauke, administraciju!
Sta bi mi trebali da imamo?
Kakvu katedru na beogradskom?
U cemu ne oskudevamo?
U neradnistvu i megalomaniji?
Osetila sam se malom i bezvrednom, a trebalo je nazvati novu vezu u Turskoj, Onura.
Posted by Picasa

четвртак, 16. септембар 2010.

Kisa i moje nove cipele - dvadeset treci deo

Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina
Pogubnu, kojano zada Ahejcima tisuću jada,
Snažne je duše mnogih junaka ona k Aidu
Poslala, a njih je same učinila plijen da budu
Psima i pticama gozba, a Zeusu se vršaše volja
Otkad se bjehu onomad razdvojili poslije svađe
Atrejev sin, junacima kralj i divni Ahilej.
Nisam mogla da odolim da ne evociram ovim stihovima besmrtnog Homera, za koga turci tvrde da se rodio u gradu koji je Goranu i meni doneo toliko jada.
I sada se jezim kada pomislim na sve ono sto nam se desilo.
Tim pre, jer jos uvek tesko gutam, a lekari kazu da mi je desno plucno krilo ozbiljno osteceno i da mozda nikada vise necu moci da se fizicki bilo kako zamaram. Da plesem, vodim ljubav, vozim bicikli. Jace zamahnem kad plivam...Od kad sam izasla iz bolnice, puno setam, citam, spavam. Trudim se da sto manje mislim.
Muz mi je kao muz Ane Karenjine, kad ona mal' nije umrla - na raspolozenju, ali, kao da nije.
Sad sam ja ljuta.
Sta sam to, pobogu lose uradila!?
Da me tako prezire!?
Ljuta sam na turke, muza, ministarstvo.
Ljuta sam na vreme zato sto je tek sada, na kraju leta lepo, na ptice zato sto pevaju, na zivot zato sto je tako banalan. Ljuta sam na Gorana zato sto je dopustio da nestane...
Ljuta sam na sekularnu tursku drzavu.
Ljuta sam na svakoga, osim na moje slatke sinove, kojima je jesen pocetak novog zivota, kao i svake godine.
Jedan je i zaljubljen.
Ah, slatka ptico mladosti!
Ljuta sam i na sestre zato sto su opsednute sobom i ne vide u kakvom smo tesnacu.
Svi mi, u Srbiji.
Ljuta sam na nasu kosarkasku reprezentaciju zato sto je izgubila utakmicu od Turske!
...
Ismir ili Smirna. Nasa sledeca destinacija:" Referentna tacka u istoriji sveta, njenoj intelektualnoj sadasnjosti i buducnosti".
Tim recima nas je docekao, Gorana i zaprepascenu mene, jedan od, kasnije sam saznala, ogromnog broja senatora, clanova upravnog odbora Univeziteta u koji smo se uputili.
Nase odrediste je inace bio Ege Univerzitet u ovom zanosnom gradu, biseru Egejskog mora.
Vec sam izlazak iz Bugarske je bio u svakom slucaju signifikantan. Bugarska granica, majusna i zapustena, sa jednim obelezjem eventualnog buduceg prosperiteta u vidu jedne zarozane i pokisle zastave EU, koja se stidljivo klatarala na poluiskrivljenoj sipci, slicnija nekoj vulgarnoj striptizeti, nego oznaci mocne evropske zajednice, sa jedne strane.
A sa druge, u mermeru kao iz jednog komada isklesana granica velikog Carstva..Na kojoj sam ja sokirana, u postavi kesice sa dragocenom ruzinom vodicom pronasla i poruku, ocito za mene. Na cistom srpskom, bilo je napisano: Nazovi OBAVEZNO. Onda ime i broj telefona. Ime me je istinski nasmejalo - Onur. Setila sam se serije, koju je moja draga svekrva uredno gledala bas ovog leta na nekoj od televizija u Srbiji - Seherezada. A kad sam videla carinike, od kojih je jedan istinski licio na istoimenog junaka, nisam odolela da je ne nazovem i pitam je kako je.
Bila je zaprepascena, jer bas i nisam puno polagala na etikeciju kada je ona u pitanju, a boga mi, bilo je i prilicno kasno.
Volela sam je, ali sam cesto bila gruba prema njoj, kao verovatno i sve zene koje vole da svog muza drze na oku. One, a ne njihove mame.
Dakle, ulazak u Tursku, u kojoj je i klima, vec na samoj granici bila topla, suva i mirisna, za razliku od vlage i memle Bugarske, je bio sam po sebi dramatican.
Dakle, posao se nece zavrsiti sa zvanicnom posetom jednom od najvecih turskih univerziteta.
Ceka nas jos nesto.
Groznicavo sam razmisljala od koga sam mogla da dobijem poruku.
Pokazala sam je Goranu. Letimicno ju je pogledao i procedio.
"Ne razmisljamo, radimo sto nam se kaze."
"Za Srbiju"
"Za Srbiju", promumlala sam ja, sa knedlom u grlu, po ko zna koji put, ovih dana.

уторак, 17. август 2010.

Kisa i moje nove cipele - dvadeset drugi deo

 












"I sta kazes na poklon?" snishodljivo me je pitao dr Kupus, kada smo se napokon susreli na ovom prijemu..."Lepo sam ti rekao samo da se drzis mene i sve ce da bude kao podmazano", nastavio je radoznalo, zavirujuci bezuspesno u crno-crvenu plisanu kesicu. Kada je shvatio da mu necu uciniti to zadovoljstvo i pokazati mu neverovatni i skupoceni poklon koji sam dobila od Todorova, kao debelo, razmazeno dete mi je pruzio svoj sat na uvid. "A vidi sto sam ja dobio sat pre neku godinu od domacina. Pravi Patek.."
Prekinula sam ga zustro :"A zato ti ucestvujes u akciji, zbog poklona?"
"Naravno, draga moja. Pa, sta mislis, da je doktorska titula dovoljna? Znas koliko bi mi vremena trebalo da dobijem profesorsko zvanje u Beogradu, bez porodicnog nasledstva!?"
"O cemu pricas covece, kakvog nasledstva!?" Bila sam ga sita, vise nego na postdiplomskim.
"Ma o ocu profesoru. Bez tog nasledstva, zenska glavo. Dva zivota i tri doktorata, draga, najmanje. Ovako, precicom, mozda i stignem do zvanja. A onda se necu zadovoljavati satovima, ma kako zlatni bili, videces."
Bila sam zgadjena, kao i uvek u njegovom prisustvu. Bila sam cak spremna da mu oprostim sto me je umesao u ovako opasnu rabotu, dok sam ceo proces posmatrala kao nesto sto ima veze, pa hajde da kazem - sa "nacionalnim interesima", ali ovi njegovi, licni i sebicni...Uvek su mi bili strani...Ispod nivoa. Ispod svakog nivoa.
Bila sam premorena i zeljna sna i najmanje sto mi je trebalo bio je Kupus. Osvrtala sam se da vidim gde je Goran, jer mi je negde stavljeno do znanja da je moj dalji boravak na prijemu pitanje moje slobodne volje i izbora.
"Imas li nesto da mi kazes, ja bih na spavanje?" upitala sam Kupusa zlovoljno.
"Ah, pa ne vrti se svet oko tebe, Vladislava. Ja sam zadatak sa tobom zavrsio time sto sam te upleo u ovu pricu. Ovde sam zbog mojih interesa. Mozda uleti kakva vanredna katedra za mene!"
To mi je dovikivao, trceci da se pozdravi sa nekim , pretpostavljala sam, vaznim clanom bugarske intelektualne zajednice. Njegova uloga u ovoj prici je bila zavrsena.
Goran mi je prisao sa ledja.
"Jeste li spremni za poletanje, gospodjo?" upitao je polusaljivim, poluzabrinutim glasom: "Pilot je spreman, a mi bi sutra trebali da krenemo za Tursku. Mislim da ste ovde zavrsili posao? Zar ne?"
"Da, jesmo", rekoh ja uzdisuci.
"Hajdemo na spavanje, ovo je bio dugacak dan..."
Posted by Picasa

понедељак, 16. август 2010.

Kisa i moje nove cipele - dvadeset prvi deo

Cvetan Todorov je bilo ime moga domacina. I ako je "nomen est omen" - onda je njegovo bilo u rangu crnog humora, a ne stvarnosne proze, koju ja pisem. Bio je to muskarac nesto mladji od mene, ili nesto stariji. Nisam mogla da ocenim, obzirom da muskarci mojih godina, ako jako ne vode racuna o sebi, vec pocinju da izgledaju dezmekasto. On nije imao ni jednu sedu, a ako se farbao, to se zaista nije moglo ni primetiti. Mozda je razlog svezini kojom je zracio, bila i kratko osisana kosa, mozda cak i na trojku, kako su se sisali moji sinovi, dok ponovo, u modu nije usla dugacka kosa kod mladica. Bio je zivotinjski privlacan, kao malo otezala velika macketina. Kao stariji brat moga saradnika Gorana. Ili njegov fantasticno ocuvani otac. Sedeo je u nekoj vrsti prestola, ali kako sam im ja prilazila, tako je ustao i cak nacinio par koraka u mom pravcu...Shvatila sam, da ne ustaje srpskoj predstavnici ministarstva prosvete, da bi bio domacin, nego lepoj zeni kakva sam, evidentno, to vece i bila. To sam shvatila i po zlobnom odmeravanju i cak iznenadjenju na licima nekih od gospi kojima je bio okruzen. Medju njima, bila je tu i profesorka Julija Kristeva, koja me je danas (pre sto miliona godina, cinilo mi se) pratila sa Univerziteta i ona druga, kojoj ime nisam uspela da upamtim. A u daljini velikog salona za prijeme, primetila sam i starog drugara, dr Kupusa.
Cvetan Todorov je bio...nas domacin. Bio je u beloj svilenoj kosulji i divnim mekim belim pantalonama, takodje od sirove svile. Od nakita, samo je na malom prstu imao jedan prelepi, raskosni prsten, sa kapljicom krvi u njemu. To granat sigurno nije bio, nego, po svemu sudeci, najfiniji rubin... Videvsi sa kakvim zanimanjem posmatram njegov prsten, umesto dobrodoslice, na pomalo iskvarenom srpskom, rekao mi je, otprilike, da se "savrseno uklapam u njegov imidz" i da uz rubin koji nosi, zena koju ce odvesti za sto u njegovom skromnom domu, ne sme da ima manje od Loubutinki na nogama, veceras. Pitao me je, samo, kako mi se dopadaju njegove ruze, i ne cekajuci moj odgovor, dodao, da se on bavi ruzama i da je najveci izvoznik ruzinog ulja u drzavi, te da "ne slusam zlobne primedbe ostalih na temu, ko je Cvetan Todorov..." Ako neko bude smeo da ga ogovara, rekao je to glasno, na sta se njegova svita nasmejala. Neki suvise glasno, neki usiljeno, a neki komentarisuci, da takvu figuru kao sto je nas domacin niko ne sme, iz pijeteta, da ogovara. Dr Julija Kristeva mi je prisla, ovoga puta, mnogo ljubaznije nego na Univerzitetu i preuzela ulogu domacice. Ona je i sedela za stolom sa mnom. Nigde nisam videla profesora koji mi se onako vulgarno udvarao jutros. Dr Kristeva mi je rekla, da je Cvetan informisan o neukusnom ponasanju istog, uskratio profesoru poziv i da ga vise nece koristiti ni u kakvim pregovorima.
Cvetan Todorov je bio vazno ime u drustvenom, politickom i javnom zivotu zemlje, to sam mogla da ukapiram. Tokom vecere, koja je trajala milion jela i cokoladna fontana plus, mogla sam da ukapiram da za stolom sede mnoga javna imena bugarske scene...
Samo, kakve veze je imao proizvodjac ruzinog ulja sa univerzitetskim poslovima, pitala sam poluglasno dr Kristevu!?
Ma, on je i pesnik i to sjajan! Uzviknula je ona ushiceno.
Pomislila sam na filosofsku delatnost nase dr Mire Markovic, zlovoljno.
"A sto onda ima esalon tipova u crnom? Ko bi pesniku naudio?" Nastavila sam ja, sada se vec praveci nevesta.
Dr Kristeva me je ledeno i sa prezirom odmerila, uskracujuci mi odgovor, zabivsi svoju nosinu u prvoklasni kavijar koji je brisala, a ne jela...
Setila sam se Univeziteta Brace Karic u devedesetim i citave bulumente srpskih intelektualca koji su se hranili na tom pojilu...Nasih akademika, glumaca i pesnika...Eh, Balkan...
Sto sad novine objavljuju samo porodicne fotografije Karica dok sviraju harmoniku? Sto ne objavljuju fotografije onih sto sede u SANU i udruzenju novinara, kako sa osmehom primaju Kariceve diplome i prinadleznosti...
Kako je to na Zapadu, bas me interesuje? Da li i tamo sumnjivi tipovi kroje kulturnu mapu drzave?
Todorov je bio opak igrac; kakav pesnik i ljubitelj ruza, to sam i ja sa pocetnickim stazom u spijunazi, mogla da shvatim...
Goran je bio okruzen mladim lepoticama i videla sam po seretskom pogledu koji mi je uputio, da mu to ni najmanje ne smeta...
Posle vecere mi je prisla sekretarica u zanosnom sivom i rekla mi, diskretno, da je vecera znak izvinjenja za neprijatnosti koje sam imala i da ce posao biti zavrsen u korist Torinskog. To mi jemci nas domacin, Cvetan Todorov, licno. Kao mali znak paznje salje mi i poklon. Urucila mi je malu plisanu crno crvenu kesicu u kojoj je bila, kada sam je otvorila, malusna flasica od brusenog kristala sa esencijom najfinijeg ruzinog ulja, koja je bila zatvorena maleckim poklopcem na cijem vrhu je blistao majusni rubin, kao kap crvene krvi sa vrha prsta. "Trnovoj ruzici", dobacio je, nazdravljajuci mi i dizuci casu nekog penusavca, kada sam mu, sokirana, klimnula glavom u znak zahvalnosti. Krenula sam mu u susret, ali moj trenutak je vec prosao, jer sam primetila, onu istu dvojicu, koja su nas sacekala ispred helikoptera, kako mi presecaju put...

петак, 13. август 2010.

Kisa i moje nove cipele - dvadeseti deo

...Stojim ispred TC Usce i placem. Zivot osecam, tesan. Dolazim u praznu kucu u upropastenim cipelama, tusiram se. Lezem u prazan krevet. Posle izvesnog vremena zaspim. Sanjam kako sam u Bugarskoj i kako neki covek u crnom nisani u mene iz ogromnog pistolja...Budim se. Muza i dalje nema. I kao da ga nikad nije ni bilo...
U znoju sam. Za trenutak, ne znam ni gde sam!?
Hotel Plaza, Blagoevgrad!?
Sta, to nije bio san!?
Lezim mirno, ne pomeram se. Srce mi otkucava. Bam. Bam. Bam. Tak-tak. Tak-tak. Tak-tak. Bam. Bam. Bam.
Moram ustati. I spremiti se. Ceka me vecera.
Zazvonio je telefon. Jedini dokaz realnosti.
Recepcionerka na savrsenom engleskom javlja da je vecera pomerena na 22.00, da je obavezna vecernja toaleta i da helikopter dolazi tacno u 21.15. I to samo po mene, naglasila je.
"!?"
Nisam ni usta otvorila, a ona je nastavila, kao da je cula moje neizgovoreno pitanje: "Heliodrom je na platou iza hotela"
Opet sam bila u soku. Mozda i vecem, nego kad su pucali na mene na putu ka Rilskom manastiru.
"Talk about what!?"
O tajnoj veceri novog doba!?
O potpisivanju preprodaje novog hemisko-bioloskog oruzja!?
Ili o skromnim visokoobrazovnim planovima regiona!?
Izgleda da je lova u visokom skolstvu mnogo veca nego sto sam ja ikad videla, pomislila sam skepticno. Kako to do sada nisam znala!?
Pomirila sam se sa sudbinom.
Ako me veceras ceka izbacivanje iz helikoptera sa visine od 2000 metara bez padobrana, bar cu biti lepa. I u lepim cipelama, jer sam odlucila da konacno obujem crvene Loubutinke. One zlosrecne Pigalle pumps, sto sam ih spremila za muza...
Udahnula sam vazduh, ustala iz kreveta, istusirala se. Obukla malu crnu haljinu dubokog dekoltea i moje vrtoglavice. Nasminkala sam intenzivno samo oci, i stavila sjaj za usne. Pogledala sam se u ogledalo - izgledala sam bolje nego ikada, nakupljeni strah i nesreca koju sam svakodnevno osecala, ucinili su mi oci ogromnim. Bila sam ispijena, izmucena i usudila bih se reci, fatalna.
Samo me je za sekundu steglo srce...
Eh...Uzdahnula sam, nastavivsi ironicno. Prava Mata Hari. Koleginice u ministarstvu me ne bi prepoznale.
Nisam imala na sebi ni komadic nakita.
Crno - crvena kombinacija bila je dovoljno kobna. Eros i tanatos.
Prava drama.
Goran je vec bio u hotelskom baru, kada sam sisla.
Da je moj izgled bio pun pogodak, videla sam po blago podignutim obrvama i letimicnom pogledu kojim mi je odmerio figuru. Atmosfera medju nama - skoro eroticna.
Da je ovo kojim slucajem, bio privatni sastanak.
Kada sam im rekla, da traze da na veceru dodjem sama i da se plasim da cu leteti ko ptica, prvi put se nasmejao. I to na sav glas.
Rekao je, otprilike "komunisticki stosovi od vremena pre perestrojke, od kojih i dalje boluje cela Istocna Evropa, a boga mi i ona Mitel." I jos, da "to ne dolazi u obzir, samo su hteli da Vas zaplase".
I zaista, pilot helikoptera koji se uskoro spustio, nije rekao ni reci na to sto je Goran lako uskocio za mnom u letelicu.
Sleteli smo na neverovatno mesto. Objekat je bio velicine omanjeg dvorca, pored Loare, na primer. Umesto francuskih vinograda, oko dvorca je bila mracna bugarska sumetina. Neka cetinarska, rekla bih po ostrom i zamamnom mirisu, koji se sirio iz mracne noci.
Okovani u planini, bili smo u nekoj kic reinterpretaciji James Bonda sa zlim vladarom sveta koga glumi...
"Pojma nemam", pomislila sam zabrinuto.
Kada smo sleteli, sacekali su nas dva muskarca odevena u identicna tamna odela,sa tamnim naocarima. Koje su ocitavale: Sluzbenica srpskog Ministarstva prosvete. Godiste 196...
Tezina... Visina...Inteligencija? Karakter? Krvna grupa? Temperament? Bracno stanje? Bankovni racun? Otisak prsta? Otisak zuba?
Gubila sam se u vrtoglavom iscekivanju vadjenja pistolja...
Goran me je blago stisnuo za nadlakticu, pomogavsi mi da se vratim u stvarnost. Jedva sam se iskobeljala iz aviona. Dvojica telohranitelja, jer izgledali su tacno tako, se nisu ni pomerili.
Iz polumraka koji je okruzivao bljestavo osvetljeni heliodrom, izronilo je ljubazno zensko lice.
Odahnula sam. Bar sam mirna za sada. Nece biti pucnjave.
Dama je bila u sivom, koliko sam primetila. Nekom skupocenom i treperavom sivom, kakvog nikad u zivo nisam videla. Neki Prada iz ogranicene kolekcije, naslucivala sam.
Predstavila se kao prva saradnica naseg domacina, cije ime nisam uspela da razaznam.
Dvorac, zamak ili daca ( ne znam kako to cudo zovu bugari!?) je bio obasjan bakljama, sto je celom prizoru dodavalo ton misterioznog. Tako neophodnog celoj prici.
Duboki koralno crveni tepih se slagao sa mojim cipelama, a vodio je od helikoptera, preko velelepnog stepenista i platoa, sve do ogromnih sirom otvorenih staklenih vrata koja su bila uokvirena raskosnim ruzicnjakom boje mocne ljudske krvi. Na palisadama su u nastavku bile i dalje ruze najneverovatnijih boja i velicina. Mnostvo prozora je bilo osvetljeno, a oni koji nisu, u svom mraku su imali odsjaj baklji.
Bilo je vreme za jos jednu avanturu.

недеља, 1. август 2010.

Kisa i moje nove cipele - devetnaesti deo

Preko telefona sam urlala! Plakala i pretila. I Hamzi i Ministru, koga sam za divno cudo, dobila licno. Obojica su se smejali, tumaceci napad sasvim slicno. Otprilike, da se lokalna mafija, kao i u Srbiji, kada su me u Novom Sadu napali,sluzi skoro jednakim sredstvima, jer najvise vole lov u mutnom i lazne diplome. Samo su, eto, Bugari agresivniji. Obojica su istakli da lazne diplome sigurno nece moci da izdaju, kada pocne da se primenjuje sporazum, a da je to velik posao i ogromna zarada.. I da treba da izdrzim pritisak, za "vise interese" "nacije", rekao je Ministar, "regiona" rekao je Hamza. Obojica su rekli da, uostalom, imam na raspolozenju najboljeg specijalca koga Srbija prosveti trenutno moze da da.
"Koga, Gorana?" Upitala sam ja, po stoti put, naivno.
Obojica su me precula. To me je posebno razbesnelo. Hajde sto mi muz cuti, ima u sustini dobre razloge za to, ali sef i Hamza!?
Obojici sam zalupila slusalicu!
Odjurila sam do Goranove sobe i kucala na vrata. On mi ih je otvorio sveze istusiran, sa tek navucenim pantalonama. Kosu je jos brisao. Mirisao je dobro. Kaplice vode su se slivale niz njegove misicave plecke. Hm, hm. Pogled na njegov torzo me je malo smirio i umeksao, mada sam poprilicno imuna na cari mladjih muskaraca.
Jesam li Vam to vec rekla!?
No, nisam previse saznala od njega. Poceo je da mi prica o romanu (!?) Tery Pratchetta, u kome cetiri jahaca apokalipse uzimaju moderna oblicja, a rat dolazi u formi ratnog vojnog izvestaca... Mislim, kakve to veze ima sa tim da su meni u nos nabili onoliku pistoljcinu!? Sta je ovo, literarna sekcija mojih sinova!? Uzbudila sam se ponovo.
I od kad specijalci citaju epsku fantastiku!? Pitala sam ga zlobno. Zar ne treba da cita Vuka Draskovica i Legiju!?
Goran se razoruzavajuce nasmejao i seo za laptop, komentarisuci da je on zavrsio koledz na zapadu i da je vreme Sudije, Noza i slicnih gluposti neumitna proslost. I da on mora da nadleznima posalje izvestaj, pa ako hocu, narucice nam pice u sobu, a ako ne, da ga ostavim da to uradi.
Vratila sam se u moju sobu da se odmorim. Jos uvek me je cekala vecera sa Bugarima.

Kisa i moje nove cipele - osamnaesti deo

Strasno mi je i da pisem o ovome; stalno imam osecaj da me neko iz prikrajka posmatra...Da mi se nije desilo to sto mi se desilo, postala bih tezak ksenofob...Ovako, za sve imam opravdanje. I to veliko.
Izmedju posete Univerzitetu i vecere u nasem hotelu Plaza, imala sam dogovoren nezvanicni sastanak na Americkom univerzitetu u gradu, koji mi je ugovorio Hamzo, uz pomoc svojih veza. Postalo mi je jasno zasto je Blagoevgrad imao tako jak univerzitetski zivot. Smesten u podnozju planina, bio je razmedja izmedju dva sveta - hriscanskog i muslimanskog. Dzamija i obliznji Rilski manastir, jedan od najstarijih u pravoslavnom svetu.
Americki univerzitet je moderno zdanje kroz cije prozore se nazire arhitektura stare Bugarske. Svi su bili poslovni i ljubazni. Odmah su mi, bez uvijanja, rekli da njih ne interesuju nikakvi evropski sporazumi, i da je Torinski, cist gubitak vremena. Ponudili su me flasiranom vodom. To je bilo sve. Njihov sekretar, mi je objasnila da na svojim misijama (tako je to nazvala) nikada ne propusta da popije po dve litre vode, jer "ona cuva mladost i izvor je zivota". Zavrsen citat. Bila je u jednom sjajnom sivom kostimu iz koga su izvirale dugacke, suvonjave noge gospodje profesorke u poprilicnim godinama, koja je u mladosti sigurno bila sjajan sportista i toga se ne odrice ni danas, u svom Kapa-Alfa-Beta sestrinstvu.
Bila sam iznenadjena elegancijom i lakocom sa kojom me je odbila, naglasavajuci da "jedva ima vremena za bilo kakav rad, osim misije dobre volje izlivanja americkog duha demokratije na multietnicku studentsku grupu na njenom Univerzitetu".
Takodje je pomenula i svog dragog kolegu iz Sarajeva, preko cijeg sticenika sam uopste primljena u njen radni i "trenutno i zivotni prostor".
Pitala sam se zasto je Ministar insistirao da uprilicim ovaj susret, koji ocito nije urodio plodom. Pitala sam se, kakva je uloga Bosne u ovom susretu. Pitala sam se, po stoti put, sta cu ja tu!?
Posto je sastanak trajao kratko, zamolila sam Gorana da posle rucka u hotelu, odemo do cuvenog Rilskog manastira, mada je i sam Blagoevgrad imao svojih cari. Gradic okruzen raskosnom planinom i divljim sumama, pocinjao je da mi se dopada. Blizina manastira je privlacila znacajan broj religioznih turista, tako da je i u hotelu bilo ugodno drustvance.
Iz Plaze smo izasli oko dvojke.
Put u planinu je bio dosta dobar, uspon ne preteran, iako je manastir na kilometar nadmorske visine. Na izlasku iz grada, primetila sam jos crnju limuzinu, nego sto je nasa, ako je to uopste moguce.
Taman sam htela da se nasalim na racun kopi/paste limuzina, kada je Goran naglo povecao brzinu.
I limuzina je takodje povecala brzinu, sustizuci nas, sto je izgledalo skoro nemoguce. Put u planinu se penjao, gume su skripale, nebo je pocelo da se muti.
Goran je pritisnuo dugme za otvaranje prozora...I limuzina je pocela da spusta svoj.
Bang. Bang. Fiju. Culi su se udari ispaljenih metaka po, sada sam shvatila, blindiranom automobilu. Bila sam u soku. Goran sa nekom ogromnom pistoljcinom u stilu Magnuma koji vozi ..ne znam kojom brzinom, jer je upravljacka tabla naseg BMW-a pre licila na kompjuter nego na...auto.
Bila sam u TAKVOM soku da sam sve vreme ponavljala "Gorane, ko ste Vi? Brzo mi odgovorite, ko ste!!!? Ko ste Vi covece?"
Limuzina je skoro udarala u nas auto, toliko je bila blizu. U njoj su se kroz taj tek otvoren prozor, nadzirala dva mracna muska lika. Jedan koji je vozio i drugi koji je nisanio - ravno u mene!!! Na svu srecu, Goran je sjajnim skretanjem u krivini izbegao taj metak.
Ne znam kako bih se zavrsila ova suluda trka, da se nismo neverovatnom brzinom priblizavali manastiru. Limuzina je odjezdila dalje, a Goran je uz skripu kocnica zaustavio auto na parkingu rilskog kompleksa.
Izbatrgala sam iz automobila potpuno zblanuta. Usi su mi zagluhnule, sto zbog nagle promene nadmorske visine, sto zbog pucnjave ciji sam bila akter.
Oboje smo cuteci usli u lepotu ovog starog zdanja. Nisam imala snage da uzivam u njoj. Srucila sam se na klupicu, trepereci.
Prva stvar koju sam pitala Gorana, bila je kako cemo se pobogu, uopste izvuci iz Bugarske i spustiti, kao prvo i najurgentnije, sa planine. On mi je pokazao jedva primetnim pokretom lica na grupu turista koja je upravo zavrsila posetu manastiru i bucno se utovarala u cak tri autobusa. Sve sam razumela.
Ususkani izmedju drugog i treceg busa, u Blagoevgrad smo se vracali mileci u bezbednoj koloni, daleko od mocnih pistolja placenih ubica u crnoj limuzini.
Pocela mi je strasna glavobolja, sto je kod mene uvek posledica stresa.

уторак, 27. јул 2010.

Kisa i moje nove cipele - sedamnaesti deo

Dan me nije slusao. Ustala sam sa takvim osecanjem mucnine da bih mogla ponovo napisati Sartra. Celog. I njegov Zid i Mucninu. Trebalo mi je sigurno dvadeset minuta buljenja u jednu tacku, da bih se osvestila. Momci su me upitno gledali, zavirujuci u nasu spavacu sobu. Muz je vec ustao (kad pre!?) i otisao od kuce. Nikakvu poruku nije ostavio. Nocu sam ga, kao kroz maglu, osetila kada se uvlacio u krevet. I kada je ustao iz njega, vrlo brzo, vukuci prekrivac da legne negde drugde. Valjda je spavao na sofi u dnevnoj sobi. Kao da nije cuo moje "ostani". A mozda to i nisam rekla. Mozda sam samo sanjala. Zazvonio je telefon, tako jako, da mi je probusio bolnu tacku u mozgu, negde blizu slepoocnice.
"Halo, gospodjo Vladislava, ovde Vas novi vozac, Goran. Vama sam sav na usluzi". Cula sam uzbudljiv i mlad muski glas sa druge strane. Sta to znaci, SAV!?
"Ah, da, mi danas krecemo na put", rekoh, zevajuci.
"Oprostite sto sam Vas probudio, tako neuvidjavno sa moje strane, samo sam hteo da Vas podsetim da krecemo odmah posle rucka. Imamo uplacen hotel u tom gradu u Bugarskoj, i cak i neku kasnu veceru, ako sam dobro razumeo...Pa sam mislio zbog granice da krenemo malo ranije..."
"Mi necemo imati problema na granici?"
"Svakako ne, ali je sezona godisnjih odmora, guzve su na putevima ogromne. Mozemo li da krenemo oko 11.00, da ne cekamo dvojku, kako su nam u putnom nalogu napisali?"
"Znate sta, Gorane, znam da ce ovo zvucati neprofesionalno, ali sam ja imala nekih privatnih obaveza, pa se jos nisam spremila",lagala sam bezocno,"neka ostane u 14.00, molim Vas".
Sta sad, da mu jos kazem kako sam se sinoc napila!?
Znate da to ne dolazi u obzir. Nikako ne dolazi u obzir.
Spakovala sam se, kao i uvek, uredno. Moji lepi firmirani smedji koferi su bili dupke puni. Cak sam ponela i one droljaste cipele Pigalle pumps od Loubotina.
Posle jake kafe i dugog tusiranja, naprskala sam se dobro jednim opojnim Kenzom, obukla najuze farmerice koje imam i navrnula manolice sa perjem! Kad je bal, nek ide zivot!!!
Samo je jedan.
Ni sama nisam znala koliko sam u pravu.
Muzu sam ostavila jedno zanosno pismo. I koliko ga volim i koliko ucestvujem u spasavanju obrazovnog sistema celog Balkana, a ne samo Srbije, i koliko ce mi nedostajati i gde je klopa za klince.
Njih dvojicu sam posteno izljubila (od kad su stariji, TO nikako ne smem da radim) i dala im hiljadu i jedan savet. Stariji se smejao, a mladji je bio ljut na mene:
"Boze, majka, pa kao da se neces vratiti. Nije ti ovo prvo putovanje"
Majka! Bila sam na ivici suza. Od kad mi se nije tako obratio.
Ali, velike devojke u manolicama ne placu.
One krisom brisu oci.
Tacno u dva, stigao je auto ministarstva.
Neka besna limuzina, kakvu nisam ni znala da imamo u voznom parku. Crna kao noc. I Goran, u istom paketu. BMW serije 7, blindiran, kasnije sam saznala. Kad mi je otvorio vrata, opet sam osetila od juce poznato grcenje u stomaku; strah. Auto je bio potpuno crn, ne samo spolja, nego i iznutra. Kao luksuzan mrtvacki kovceg.
Bilo mi je jasno, zasto se zaposlene u Ministarstvu pale na tog frajera. Bio je gibak kao crni panter, vucijih celjusti i sjajnih ociju. Pomislila sam, kako li svetle u mraku!?? Njegove oci, mislim.
Da se razumemo, Goran ni malo nije licio na vozaca, pre na nekog opakog telohranitelja iz filmova sa XXX. Ne onih za odrasle, nego onih sa onim zgodnim celavim glumcem... Vin Dieselom, tako se zove, ako se ne varam.
O bogo, pa ovo ce biti uzbudljivo, pomislila sam dok je strah odjednom nestajao!
Cutali smo satima.
Lecila sam se od ponizenja koje mi je svojim cutanjem svakodnevno nanosio muz, ali i od jucerasnje pijanke. Ispostavilo se, da i Goranu takav ritam odgovara.
Serija 7 je cistila nase puteve kao oluja. Leteli smo kroz siromasnu Srbiju i kisu, koja je u medjuvremenu pocela.
Ali, o putu sam vam vec pricala...
U Blagoevgrad smo stigli vec oko deset sati. Posto je ipak bilo kasno, vecera sa ljudima sa Univerziteta je bila odlozena za sutra uvece. Ja sam narucila mali hladan obrok u sobi.
Ne znam sta je radio Goran.
Hotel je bio, za divno cudo, cist i topao. Posebno mi je prijao posle one kisurine. Perje na manolicama samo sto nije otpalo.
Svanulo je divno, skoro ruzicasto jutro. Rano sam se probudila, kao i uvek, kada sam mirna i spokojna. Sada sam bila sve, samo to ne. Probudilo me je uzbudjenje pred novi zadatak.
Na Univerzitet sam stigla tacno u devet. Goran je bio sjajan saradnik, tih, tacan i precizan.
Pored njega sam se osecala sigurno, i moram priznati, privlacno. Umeo je zeni da da na znacaju.
Cim sam sela sa Bugarima za sto, bilo mi je jasno, zasto su zemlja sa najvise propusta i neregularnosti u EU, kako ih je procenio Brisel. Kao da sam sedela sa nekim kafedzijama, a ne univerzitetskim profesorima. Predsednik saveta za sprovodjenje torinskog sporazuma na njihovom Univerzitetu mi je non stop namigivao, i cak pokusao da me ispod stola gurka cipelom. Govorili su na svom jeziku, ja na ruskom, ali sam se brzo, obzirom na okolnosti, prebacila na srpski, tako smo se bolje razumeli. Sve vreme su govorili "njama problem", sto je trebalo da znaci, "nema problema" i "relaks, relaks" sto je valjda znacilo "opusteno".
Pa sta je ovo? Sa kim ja to pricam!?
Nista nisu potpisali. I ja u stvari nista nisam uradila. Obecali su mi da cemo razgovor nastaviti u "intimnijem drustvu", za vecerom.
Ljutito sam sela u auto,do koga me je ispratila skoro cela delegacija. Dve profersorke su me ljubomorno merkale i pre nego sto su videle vozaca, a kad su videle Gorana i auto, samo sto nisu pukle od muke.
Nek crknu, bar neku satisfakciju da imam za ovo gubljenje vremena!

,

недеља, 25. јул 2010.

Kisa i moje nove cipele - sesnaesti deo

Kada sam usla, on je ustao i posao prema meni. Tigrastog osmeha prema zeni u haljini sa pitonovim printom. Pomislila sam na pesmu Viljema Blejka: "Tigre! Tigre! plame što sjaje Sred šuma noći, ruka čija je Besmrtna, ili oko čije Tvorac strašne ti simetrije?"
Opet sam progutala knedlu."Moram nesto da popijem", prosaputala sam umesto pozdrava. On se nasmejao krajem usana. Oci su mu bile ledene. Takvog sam ga se i secala.
Ne mogu i necu da Vam pricam sta mi je sve rekao tog kisnog popodneva. Medjunacionalni sukobi se u Bosni, u njegovim pricama, jos nisu zavrsavali...U svakom slucaju, sad sam znala ko je"moj stari prijatelj iz sarajevske Medrese",kako se izrazio moj sef, Ministar licno.
Dao mi je imena, kontakte, sve. Objasnio kako da komuniciram, a da me shvate kao ozbiljnog igraca a ne sluzbenicu ministarstva iz Srbije. Rekao mi da mi je stil grozan (!?) i da ga za put ucinim profesionalnijim. Objasnio mi da male bivse jugoslovenske republike ipak moraju da se drze zajedno, iako to ne izgleda tako. Nisam kapirala za koga radi. Nisam kapirala ni dalekovidost plana. Ni dalje nisam kapirala ni sta cu ja u Turskoj?
"Ma opusti se, Ti si srednje resenje. Poznajes nas dvojicu, a radis u Ministarstvu. Bez obzira, sta god mislila, mi smo svi dobri momci. Cuvamo evropske vrednosti, verovala ili ne. Odluka da to budes Ti, doneta je jos posle Tvog puta u Brisel...Sa kim si se tamo druzila?"
"Ma, samo sa jednim hrvatskim kolegom, on je iz Ministarstva znanosti,obrazovanja i sporta..Stalno je jeo vafle i udvarao mi se..."
Hamzo je podigao obrvu .
"Sta Ti to znaci?" upitala sam.
"Boze ostala si naivna, kao i kad smo bili studenti. To me je uvek ocaravalo kod Tebe. Stalno sam zeleo da Ti ga uvalim, ne zbog ljubavi, nego da progledas...Da mi nisi nasla dnevnik, svasta bi bilo. Mozda bih se i zaljubio u lovinu..."
Moram jos jednom da podvucem, da sam ostala da sedim za stolom, samo zato sto sam ga se jezivo plasila, a ne zato sto su me njegove skarednosti uzbudjivale.
"Hamzo, mnogo je lazi izreceno i tada i sada, sa Tvoje strane. Kako da Ti verujem?"
"Svi mi radimo protiv americke dominacije u Evropi. Svako na svoj nacin, veruj mi"
"I kolega sa vaflima?"
"I kolega sa vaflima." Rekao je Hamza umirujucim tonom.
Nista mu nisam verovala.
Ali, nisam imala izbora.
Dakle, dva univerziteta u Blagoevgradu i putovanje u Ismir.
"Torinski sporazum ce mi doci glave", pomislila sam, ni sama ne sluteci koliko istine ima u tome.
Cak sam i vecerala sa Hamzom. Nisam imala gde da zurim. Sinovi su isli svojim putem, a muz mi nije odgovorio ni na jednu poruku koju sam mu poslala.
Cak smo se i smejali. I pored svega, Hamza je imao puno duha i uvek je umeo da me zasmeje. Malo sam popila i ispricala mu cak i o problemima sa muzem. On je meni ispricao, mozda po prvi put iskreno, po nesto o svom privatnom zivotu. Kako je posle godina lutanja po zenskim krevetima upoznao svoju zenu. Kojoj je bio prvi. Savrsenu muslimanku. Cak mi je pokazao i njenu sliku. Lepa, beloputa, fragilna smedjokosa. Sliku je nosio kod srca. Sa njom je imao dve kceri. Nasmejala sam se, sad ce on morati da se brine o casti svojih kceri. I da ih cuva. Kao da je od njega neki otac mogao da sacuva svoju cerku!?
Skoro sam zaboravila na mutne godine iza nas i njegovo ne malo ucesce u dogadjajima, koji od njega nisu pravili dobrog momka.
To ne, svakako.
Mislim da sam mu bila tako jadna, da cak nije ni pokusao nesto sa mnom. Rekao je, da je videvsi me u toj haljini, tako uplasenu, izgubio svaku zelju za seksom.
Strpao me je u taksi oko desetke, i rekao da se dobro naspavam, jer vec ujutru krecem na put...Poljubio me je u celo (!?), mahnuo mi i odjezdio nazad u hotel.
Ja sam kuci stigla poluonesvescena. Odmah sam povracala u kupatilu, sve po haljini, koju sam iste sekunde bacila u kantu za smece. Na stolu me je cekala poruka gde su decaci, ali od muza ni retka.
Pala sam na krevet u vesu i zaspala, dok mi se isti vrteo kao karusel.

понедељак, 19. јул 2010.

Kisa i moje nove cipele - petnaesti deo

"Kakav Ismir!?I kakva pobogu, sarajevska Medresa!?"upitah ja, sada vec na ivici nervnog sloma.
"Razgovor je zavrsen.Sada Vas molim da se obratite mojoj sekretarici za detalje puta. Imam vazan posao. Do vidjenja".
Tako me je iskulirao Ministar.
Ne mogu da dodjem sebi. Dakle, ostajem bez muza i bez stila - kriticki sam odmerila svoju siluetu na prozorskom oknu. A i bez razuma, nastavila sam ironicno.
Sa vrtoglavicom sam se uputila do naseg racunovodstva u koje me je najavila Ministrova sekretarica.
Dobila sam putne naloge i informaciju da ce mi drustvo praviti novi vozac ministarstva, koji vozi Ministra samo u specijalnim prilikama, neki Goran, ako sam dobro razumela. Sve tri sluzbenice su se kikotale na pomen njegovog imena, a dve su i pocrvenele. Na moj upitan pogled, rekle su mi da je Goran ubedljivo najbolje parce piletine (!?)koje se moze zamisliti. I da mi bas zavide. I da bi du.. prodale da putuju sa njim... I do Panceva, a ne na tako dalek put...Devojke su me malo opustile i razveselile. Ionako sam u novoj fazi zivota. Mozda bih mogla sada da se upustim i u strasnu avanturu!? Ovako frivolna, mislim.
Groznicavo nastavljam da razmisljam o ministrovim recima. Kako on zna sta se meni desilo u Novom Sadu?! O kakvim mojim prijateljima on prica? O Kupusu? Pa on nije musliman. Odjednom povezujem.. I poznati glas koji se predstavlja kao saradnik dr Kupusa i toda sam sporazum dobila, a ne ukrala iz ministarstva. Dakle, to je regionalno povezivanje!!!
Mislila sam kada sam slusala price starijih kolega o Titovom vremenu, onda kada sam se zaposlila, da je isto zauvek proslo...Ocito sam se grdno varala...
Vibracija iz torbice. Neko me zove. Dizem slusalicu,a jos sam u liftu firme. Kako se vesti brzo sire. Al sluzba radi !!!
Daleki poznati glas saradnika dr Kupusa, koga cujem sa druge strane dobija i svoje ime: Hamzo Mirzic, nas davno izgubljeni kolega sa postdiplomskih, najbolji Kupusov drug. Kako sam mogla da ga zaboravim?
Bio je najveci zavodnik na studijama. Spavao je sa svim zenama koje su to mogle i htele. Svilen u ponasanju, misicavog tela jednog izgladnelog lava. Bivsi siromasan, negde od Tuzle, jedan medju sedmoricom brace, izdrzavao se noseci dzakove preko studenjaka, u ono sretno socijalisticko vreme u kome sam ja naivno verovala da svi zive isto - odlicno.
Vec tada, bio je fanatican pristalica svoje vere. Nikada nije jeo sa nama hriscanima strogo se pridrzavajuci svojih rituala, za koje bi ga mi, tada bez osecaja nacionalnog identiteta i nikakvih verskih, sigurno zezali. Bio je strasno zavodljiv, pisao neznu poeziju, zanosno mirisao i izgledao. Nedostajalo je tek, tek, da me zavede, na Kupusovu zalost, da jednom prilikom, na nekoj zajednickoj sedeljci, nisam slucajno otvorila njegov dnevnik. Misleci da je poezija u pitanju, uzela sam da citam, slobodno, posto je neke od pesama posvetio i meni. On je spremao pice, pa nije video sta citam. Dnevnik je bio najneverovatnije pornografsko stivo koje sam videla u zivotu: detaljan opis seksa sa svakom od njegovih zena. Susreti sa dve - tri zene istog dana. Minutaza, poze, ginekoloski pogled na vulvu doticne... Sve po redu.. Kada sam ga sokirana upitala sta je to, on je sa osmehom rekao da je to muska stvar i da vodi beleske o zenama sa kojima spava, da ga neka slucajno ne bi navela da se zeni. Ako ostane u drugom stanju, jer on se cuva i ne svrsava ni u jednu... Setila sam se njegovih zena. Jedne udate koja ga je i finansirala povremeno, jedne slatke male, koju je on ostavljao nocima da place na njegovom pragu, ne pustajuci je unutra... Bio je demon, sardonican i sarkastican. Tada sam ga se prvi put uplasila...
Sada sam se opet bojala. Bio je to on, licno. "Hamzo?"promucala sam. "Hamzo", rekoh malo sigurnijom glasom "ti li si? sto se ne predstavljas? Koliko se godina nismo videli? Dvadeset?"
"Dvadeset i cetiri, draga moja, dvadeset i cetiri. Cekao sam da se sama setis. Sada se moramo videti, svakako. I to odmah."
"Sta, pa ti si u Beogradu ?!" osecala sam kako mi se dlanovi znoje i vrtoglavica pojacava:"dosao si da se vidis sa mnom specijalno".Osecala sam da je stvar krupna i da to jedva mogu da svarim...
"Da, tu sam na Slaviji u hotelu. Dodji, cekam te u baru." Zvucao je vise nego zapovednicki.
Isla sam, dok su mi klecala kolena. Peske naravno, u mojoj zmijskoj haljini. Pocinjala je kisa. Opet, stoti put ovoga leta. Stikle su mi proklizavale po trotoaru, dok mi se lak, namerno lose nanesen ljustio...

недеља, 18. јул 2010.

Kisa i moje nove cipele - cetrnaesti deo

Pronaci smisao u obrazovnom procesu Srbije je isto kao na sajtu Ministarstva prosvete pronaci neku informaciju za kratko vreme - ko to uspe, svaka mu cast!
Idite na sajt, pa probajte da pronadjete neki podatak. Bilo kakav!
U stvari, toliko sam se uplasila svega sto se desilo, da oklevam sa pisanjem. Odugovlacim. Mnogo toga je na kocki. Zato malo kritikujem firmu koja me hlebom hrani...
A da vam iskreno kazem, od kad me je ona zmija davila, jedva govorim.
Mada, taj siroti piton mi je mozda i brak spasao.
Mada, to sa spasavanjem braka jos visi na koncu.
Sta bre, treba iz Turske da me dovozi klinika A....ve helikopterom, pa da on obrati paznju na mene!?
Dakle, sve redom.
Ovako je to bilo:Posle povratka iz zlosrecnog Sorenta, te nasih sinova iz letnjih kampusa,imala sam nekoliko dana mira."Ledeno doba", kako sam ga vec nazvala. Jedno jutro, jos sam bila sanjiva, pozvala me je Ministrova sekretarica licno. Bila sam ljuta - ipak sam ja drzavni sluzbenik na GO. Sto me uznemirava!?
Kaze, trazi me Ministar, hitno. Salje vozaca po mene. Njegov auto. Za 15 - 20 minuta, zavisi od guzve u saobracaju...
Obukoh se ja u nekom kemp fazonu. Namerno. Kao odraz stanja mog duha. Kic teski! Neku haljinu sarenu, sinteticku, od pre sto godina sto imam i neke crne sandale sa malo iskrivljenim stiklama. A haljinu mi kupila tetka iz Amerike ( kao da je znala, sirota, sta ce da me snadje) sa zmijskim dezenom!? Mislim, sta reci. Kad sam na odmoru, neka me ne diraju.
Na odmoru sam. I tacka.
Stigla sam i nokte da namazem, drecavo, crveno. E kad sam za kupljenje pred kucom, ima sta ministar i da vidi. Inace, koristim iskljucivo bezbojni lak i imam uredne nokte. Cak sam ih malo i trljala dok se nisu osusili, da delujem neuredno. Kezual, kao.
Ministar je izgledao tako zabrinuto, da me je samo letimicno okrznuo pogledom, podigavsi usput jedva primetno obrvu. Malo se lecnuo - u stilu - pa zar ovoj da dajem zadatke...ali se brzo pribrao...
Situacija je dakle bila goruca...
Poceo je nesto oko bezbednosti drzave i visih nacionalnih interesa, te kako se moramo izdici iznad situacije...Da smo mi svi sluzbenici koji moraju da polazu racuna Drzavi licno i svom narodu i tako...
O bogo moj, sta je ovo!?
Pocela sam od nervoze da guzvam krajeve suknje.
I jos, da je on nije siguran da tako delikatan zadatak moze da poveri meni, ali da drugovi na visim pozicijama misle obzirom na moje veze...
"Koji drugovi!? Kakve veze?" Upitala sam povisenim tonom.
Prvi put me je pogledao i obratio mi se direktno: "Vasa epizoda u Novom Sadu nije ostala neprimecena, ako ste to mislili, koleginice. A i Vase komunikacije sa kolegama sa postdiplomskih studija sa Univerziteta u okruzenju..."
Nebo mi je palo na glavu...
Mislim da sam cak i pocrvenela...
Dakle, "zadatak Vam je", nastavio je "da odete u Bugarsku, i tamo na Drzavnom univerzitetu u Blagoevgradu, predstavite nacrt torinskog..."
"Pa oni su u EU", ne pazeci na etikeciju, prekinula sam Ministra...
On je nastavio, tonom profesora koji koristi na katedri kada brucose upoznaje sa planom i programom studija..."Medjudzavna saradnja je neophodna, koleginice. Mnogi nasi profesori iz Novog Pazara su tamo, na tom Univerzitetu gostujuci. Neki su ga i studirali...Osim toga, u istom gradu je jedan Americki univerzitet koji moze da nam bude koristan. Uskoro cemo imati ozbiljne goste iz Turske, moramo biti spremni na otvorenu i tolerantnu komunikaciju na svim nivoima. Obrazovanje je vazan segment evroazijskih integracija..."
Zanemela sam.
"U svemu tome, vaznu ulogu ima Vas prijatelj iz sarajevske medrese", nastavio je, "njegovi kontakti ce Vam pomoci da se infiltrirate u intelektualni krug Ismira.."
"Kakav Ismir!?" zavapila sam !!!
"Ma da, posle Bugarske idete za Tursku. Ceka vas opasna avantura, draga moja."

Kisa i moje nove cipele - cetrnaesti deo

Pronaci smisao u obrazovnom procesu Srbije je isto kao na sajtu Ministarstva prosvete pronaci neku informaciju zakratko vreme - ko to uspe, svaka mu cast!
Idite na sajt, pa probajte da pronadjete neki podatak. Bilo kakav!
U stvari, toliko sam se uplasila svega sto se desilo, da oklevam sa pisanjem.Odugovlacim.Mnogo toga je na kocki.Zato malo kritikujem firmu koja me hlebom hrani...
A da vam iskreno kazem, od kad me je ona zmija davila, jedva govorim.
Mada, taj siroti piton mi je mozda i brak spasao.
Mada, to sa spasavanjem braka jos visi na koncu.
Sta bre, treba iz Turske da me dovozi klinika A....ve helikopterom,pa da on obrati paznju na mene!?
Dakle, sve redom.
Ovako je to bilo:Posle povratka iz zlosrecnog Sorenta, te nasih sinova iz letnjih kampusa,imala sam nekoliko dana mira."Ledeno doba",kako sam ga vec nazvala. Jedno jutro, jos sam bila sanjiva, pozvala me je Ministrova sekretarica licno. Bila sam ljuta - ipak sam ja drzavni sluzbenik na GO. Sto me uznemirava!?
Kaze, trazi me Ministar, hitno. Salje vozaca po mene. Njegov auto. Za 15 - 20 minuta, zavisi od guzve u saobracaju...
Obukoh se ja u nekom kemp fazonu. Namerno. Kao odraz stanja mog duha. Kic teski! Neku haljinu sarenu,sinteticku, od pre sto godina sto imam i neke crne sandale sa malo iskrivljenim stiklama. A haljinu mi kupila tetka iz Amerike ( kao da je znala, sirota, sta ce da me snadje) sa zmijskim dezenom!? Mislim, sta reci. Kad sam na odmoru, neka me ne diraju.
Na odmoru sam. I tacka.
Stigla sam i nokte da namazem, drecavo, crveno. E kad sam za kupljenje pred kucom, ima sta ministar i da vidi. Inace, koristim iskljucivo bezbojni lak i imam uredne nokte. Cak sam ih malo i trljala dok se nisu osusili, da delujem neuredno. Kezual, kao.
Ministar je izgledao tako zabrinuto, da me je samo letimicno okrznuo pogledom, podigavsi usput jedva primetno jednu obrvu. malo se lecnuo - u stilu - pa zar ovoj da dajem zadatke...ali se brzo pribrao...
Situacija je dakle bila goruca...
Poceo je nesto oko bezbednosti drzave i visih nacionalnih interesa, te kako se moramo izdici iznad situacije...da smo mi svi sluzbenici koji moraju da polazu racuna Drzavi licno i svom narodu i tako...
O bogo moj,sta je ovo!?
Pocela sam od nervoze da guzvam krajeve suknje.
I jos, da je on nije siguran da tako delikatan zadatak moze da poveri meni, ali da drugovi na visim pozicijama misle obzirom na moje veze...
"Koji drugovi!? Kakve veze?" Upitala sam povisenim tonom.
Prvi put me je pogledao i obratio mi se direktno: "Vasa epizoda u Novom Sadu nije ostala neprimecena,ako ste to mislili, koleginice.A i Vase komunikacije sa kolegama sa postdiplomskih studija sa Univerziteta u okruzenju..."
Nebo mi je palo na glavu...
Mislim da sam cak i pocrvenela...
Dakle, "zadatak Vam je",nastavio je "da odete u Bugarsku, i tamo na Drzavnom univerzitetu u Blagoevgradu, predstavite nacrt torinskog..."
"Pa oni su u EU",ne pazeci na etikeciju, prekinula sam Ministra...
On je nastavio, tonom profesora koji koristi na katedri kada brucose upoznaje sa planom i programom studija

петак, 16. јул 2010.

Kisa i moje nove cipele - trinaesti deo

Velik je to posao. Sacuvati muza. A ja sam nekako zakljucila da mi je svejedno. Neka cuti. Mene je istina oslobodila i osecam se tako lako. Skoro frivolno. Skoro spremno na razvod. Ako njemu ne znace OVOLIKE godine braka, sto bi meni znacile? Sto smo mi zene drugacije od njih, muskih? Nije nama nista teze da presecemo. Ma, presecicu, ako treba.
Mozda taj nas brak u kome sam ja toliko kupovala i nije bas bio idealan. Mislim, uvek je on imao karijeru, a ne ja. Ja sam isla na posao, a on je imao biznis. A mozda je ovo sto pricam efekat "kiselog grozdja". Mozda ne mogu da podnesem pomisao da ga gubim...
Ma cutim ja, cutim. A dosta sam i govorila. Pre neki dan je nesto mrmljao sebi u bradu, ali ga nisam najbolje razumela. Valjda nesto tipa "zbog dece"!?
Mene nikad nisu interesovale sudbine drugih zena, sem mozda mojih sestara. Ali slucajno znam sudbinu dve moje drugarice (jedna iz skolskih dana, druga sa posla) koje su ostale bez muza u kljucnom momentu zivota - kada su bile bolesne i najranivije. Pa i ovo moje se moze shvatiti kao bolest. Teska i opasna. Po zivot. A mozda i neizleciva.
Uostalom, sta je to sa muskarcima? Zar ni jedan posao ne mogu da izvedu kako treba?
Cutanje svakako nije nacin sa mnom.
No, mi smo se vratili iz Italije i nastavili zivot, na izgled po starom.
Samo sto on nocu spava u dnevnoj sobi. Ponekad me pogleda upitno kad krecem na posao i osecam da prisluskuje moje telefonske razgovore. Ipak, ima dana kada ga uopste nema. Cak sam nasla u kompu broj telefona neke nepoznate zenske osobe. Mail ovakve sadrzine "izgubila sam Tvoj broj, zovi na..."
Jutros sam, dok sam sirila ves ( i ja to radim, naravno, pa sta ste mislili?!) na zici naisla na velikog vilinog konjica i pozelela da sam on. Da odletim u svojoj lepoti prema suncu, a posle da me nema...
U svoj toj emotivnoj gunguli i hladnom ratu izmedju mene i muza, moja karijera medjunarodnog spijuna ide dalje. Na zalost.
Bila sam u Bugarskoj i Turskoj. Jako sam se uplasila. Pa sta sam ja - pomiritelj velikih sila!?
Pre nego Vam ispricam kako sam prosla tamo, neke impresije o ove dve zemlje koje na srecu, ranije nisam posecivala...
Putovali smo kroz Bugarsku kolima. Kisa je lila - bas kao i u Srbiji. Bugarska je plivala kao ceo Balkan. Odjednom Markesovi romani dobise siri znacaj, a Juzna Amerika se preseli ovamo...Mislila sam da je samo Srbiji lose. Mislila sam da se samo Srbija gusi u kisi i dugovima...Da li me je ova slika sveta utesila?
Da li treba uopste da komentarisem!?
Da li ste procitali naslov mog romana?
Odseli smo u nekoj vuko.....i koja ima cak dva univerziteta !? Jedan drzavni i jedan americki.Moram odmah da napisem kako se mesto zove, jer cu posle zaboraviti: Blagoevgrad. Kada smo sledeci dan (vozaci ja, to je bila cela delegacija) nastavili put iz Univerzitetskog kampusa ka Turskoj, svanulo je divno suncano jutro. Rode su nas pratile celim putem. Rode na stubovima bandera u svakom i najsivljem bugarskom seocetu...citava ogromna gnezda roda...Kao da i za ovu zemlju ima nade. Kod nas, rode vidjam samo u banatskim selima, a i tamo sve redje, kad putujem ka Vrscu ili Beloj Crkvi, nesto sluzbeno.
Putevi bez zastoja, njive poorane...Na putu do Bugarske cak tri zastoja u Srbiji; jedan prelazak preko Gazele, i dva sudara. Sudar kod Dimitrovgrada nam jer oduzeo skoro tri sata cekanja...
Koliko je lakse putovati avionom. Nista od toga ne vidite i svet se cini idealnim.
Samo, kakav je bio let?
U stvari sam zahvalna mom Ministarstvu i Vladi sto je uvevsi mere stednje za nas manje sluzbenike, mene aterirala na zemlju. Skroz. Da vidim bedu voljene nam zemlje u svim njenim aspektima. Mada posao koji sam ja sada obavljala nije bio za zenu. Posebno u Turskoj. Mozda je ministar to i hteo? da posao ne bude uradjen? Ko ce ga znati...
Bas mi je tesko...
A Turska?
Ona je ooogromna.Osvajacka sila. Moc islama. Ima delova koji lice na Ameriku, tacnije Kaliforniju. Alternativno vidovi elektricne energije- vetrenjace. Ogromni shoping centri pored puteva. Imala sam osecaj da nas jedno ogromno americko oko gleda iz svemira ceo nas put...

четвртак, 15. јул 2010.

Kisa i moje nove cipele - dvanaesti deo

Strasno. Sve je stalo. Beograd se topi u jari, a ja zivim u ledenom dobu. Ne znam sta mi je to trebalo.Stvarno ne znam. Mislim, da kazem istinu muzu. Koja zena govori istinu!? I TO MUZU!?
Koja!?
Dakle,sad zivim sa posledicama istine...A imam toliko obaveza...Sorento nije bio pun pogodak.Smislila sam, da je pravo vreme da kazem cime se u poslednje vreme bavim, dragom u Sorentu. Naivno verujuci da ce ljute papricice,limun i narandza, te Tirensko more mu definitivno pomutiti pamet...U Sorentu smo bili smesteni na obroncima Vezuva, u jednom pitoresknom klub hotelu kaskadno gradjenom,za koji verujte, Vi sa srpskim primanjima ne zelite da znate koliko staje pansion. Svaka kaskada je jedan izazov - na jednom spratu je sistem otvorenih djakuzija, u koje kada sednete, gledate direktno u raskosni tirkiz tirenskog mora, na vise njih su najraznovrsniji restorani, a na ostalim mali bungalovi u kojima imas sve sto ti je potrebno. I vise od toga. Miris mediterana, eukaliptusa, ogromnih limunova, koji su u ovom svetu velicine omanjih dinja, oleandera i ruzmarina su me podsetili na onu divnu pesmu Jovana Ducica koju recitujem u svakom susretu sa raskosi mora:"Nad ostrvom punim cempresa i bora,mlado,krupno sunce przi puno plama..."
E,u takvoj jednoj scenografiji, posadih ja muza,odmah prvo jutro, za vreme dorucka,da mu kazem istinu.Sve sam mu ispricala. Sve. Dok sam govorila, vec sam videla kako se ona tri para vrtoglavih stikala oprastaju od vrelih italijanskih noci sa muzem...Rekla sam mu i kako sam osecala zimus da mi je zivot tesan(sta mi bi!?)i o kupovini u kojoj sam se gusila i konacno, o susretu sa Kupusom... O napadu u Novom Sadu,o uceni, o sporazumu...Sve.
On je sedeo sokiran.Sunce je potamnilo.Cutao je. Zavrsio dorucak. Rekao da ide na plivanje. Survao se niz onih nekoliko stotina stepenica do nase male plaze u podnozju Vezuva sa koje je pucao pogled na ceo Sorento u stenama.Ja sam trcala za njim, lomeci se niz stepenice. Sta je ovo!? Pa zar posle toliko godina ne poznajem sopstvenog muza!? Zar je toliko uskih vidika? Tako sebican? Uronila sam u more ciji je ukus bio slican Jadranskom, onih srecnih godina letovanja u Dubrovniku i skakanja sa stene na Lokrumu. Cak me je i miris mora podsetio na mladost. Boze u toj lepoti,osetila sam se toliko staro.I tim cutanjem, toliko zaprljano.Kao da sam uradila nesto lose.Izdala otadzbinu, ili nasu porodicu...
Cutao je cele nedelje. Svako je odlazio za sebe na plivanje. Ja nisam otisla ni do jedne fine robne kuce za koju znam da u Sorentu ima stalna snizenja. Nismo otisli ni do Kaprija. Ni do Pozitana i Amalfija...Nigde. Ja sam ustajala rano ujutru, radila vezbe, gledala sa terase na kojoj je bio natkriven neki zanosno mirisni ruzmarin more i duboko disala. Pila ledenu kafu koju sam sama spremala(imali smo kuhinjicu u bungalovu) i odlazila na rana plivanja.Sunce je busilo morsku povrsinu,treperilo i poigravalo se sa mojim osecanjima. Zatvorenih ociju lebdela sam svako jutro. I cekala. Da on nesto kaze. Bilo sta.

четвртак, 3. јун 2010.

Kisa i moje nove cipele - jedanaesti deo

Kakva godina! Ljudi,kakva godina! Meni se i sir u frizideru i hleb u kutiji ubudjali u Beogradu od silnih kisa (tako bar kaze moj muz,sinoc smo se culi telefonom)a ja imam tri para novih NEVEROVATNIH cipela.Ovo mi se nije desilo u zivotu. Moj prvi Jimmy Choo! Moje prve Cristian Loubotin.I u cast, cujem od prijateljica preko Fejsa,beogradske premijere Seks i grad 2, moje prve manolice!!!!Boze,nikad nisam bila necasnija i nikad nisam bila ovako puna kao brod sa lovom. Dakle,Jimmy Choo su na snizenju kostale celih 895 evra. Stikla ima 12 cantimetara. Sedam traka je oko stopala,te osma ona oko zglavka koja pridrzava celu konstrukciju!Divna mekana zmijska koza,boja vanile. Nikako nisam razumela trgovkinju koja nije znala dobro engleski,o kojoj je zmiji rec. Mada pise na deklaraciji. Toliko sam uzbudjena da ne mogu sad da prevodim. Loubutinke su oko 150 evra,fine rubin crvene salonke sa ooooooogromnom stiklom,takodje i crvenom oplatom na djonu, a manolice sandalice imaju perje!!!Mislim to je sve takooo chic i trendy,da ja TO ne mogu nigde da nosim. Nisam pevaljka! Salonke mogu na primer, da nosim samo u krevetu!Eto kako cipele zeni pokrecu adrenalin. Jos se i zovu Pigalle pumps.Mislim cipele, ne ja!!!
Dakle,sad sam u avionu,idem kuci i jedva cekam da isprobam moj cipelasti afrodizijak!!!
Da,bila sam u Torinu. Da nesto dogovorim na Univerzitetu oko onog zlosrecnog sporazuma. Cak sam morala da razgovaram i sa nekom Katedrom za menadzment,koja je pre neku godinu sklopila neki sporazum sa nasima oko Fijata.Ljudi,verujte mi na rec. NISTA NISAM RAZUMELA. Ali sta cu. Sad moram da budem na raspolozenju.
Od kad sam se vratila iz Novog Sada, sa onom slomljenom stiklom,stvari su se kretale neverovatnom brzinom...Ministar je bio izuzetno zadovoljan mojom saradnjom sa Lalama,pa me je brze bolje preimenovao u svog licnog pomocnika( na platu oko 6000 dinara)oko Torinskog saporazuma. Koja ironija!!!
Da podcrtam jos jednom! Ovo ne radim zbog novca,iako sam pomenula povecanje plate,to cisto da vidite kakvo je stanje u drzavnoj administraciji.Ja nikad nisam stvari radila zbog novca ili novih cipela,DA SE RAZUMEMO.
Moram da zastitim moju porodicu.
Sad,sto u tome strasno uzivam...druga je stvar. Blagoslovena sam karakterom koji u svemu nalazi lepotu,zabavu ili izazov.
Posle samo dva dana bila sam u avionu za Italiju, u kojoj nisam bila od pre uvodjenja sankcija. Sa sve duplim dnevnicama, zbog usputnog zadatka oko Fijata,koji su mi uvalili ljudi sa Instituta ekonomskih nauka...Kao, vec kad idem..Ma,ministar se druzi sa njihovim sefom,pa stednja,racionalizacija, pa ajde, ja pametna, pa sta fali...Pa samo jedan hotel,pa bez delegacije i jedna avionska karta,pa duple dnevnice...I eto...
Ali pare za cipeliske nisam navukla sa duplim dnevnicama sa kojima sam jedva uspevala da skrpim klopu i jedno divno popodne za najam bicikla (to sam uvek zelela,da doterana vozim bicikli u Italiji, a ne u Beogradu, gde me u nekim ulicama samo sto ne pokupi uzas od GSB-a), pa momcima kuci po parfemce.
Pare za cipeliske sam navukla sa neocekivanim saldom na mom uvek providnom racunu, posle one sramne noci kada sam dzodzala u ministrovom kabinetu kraduci sporazum...Legle su neposredno po dolasku iz Novog Sada,pa je ta isplata izgledala kao nadoknada za pretrpljeni strah posle neuspelog atentata.
Znate da dame ne pricaju o novcu,zato do sada nisam govorila o tome. Mada moja drugarica Sanja kaze da zena nikad ne moze biti dovoljno bogata i dovoljno mrsava.To je rekla neka vojvodkinja,ili tako nekakva.Pa sad, mozda u tome ima i istine. Ja sam se od ovih visokih stikli i jurcanja po Evropi bas zategla...
Dakle,toliko sam zaradila,da mi je osim ovih ludackih cipela, za koje definitivno moram lagati muza posto su, planiram da istog odvedem jos jednom u Italiju. Amalfi obala,Sorento,Napulj,poseta Kapriju.Pompea. Bice to malo izvinjenje za to koliko sam ga zapostavljala u poslednje vreme.A inace ide sezona godisnjih odmora. Momci su vec isplanirali svoja letovanja.
Dakle, kada sam se vratila iz Novog Sada,pozvao me je Kupusov saradnik i mutno mi nagovestio da zna o kome je rec u onom napadu na moju personu. Definitivno sam im prvi put bila zahvalna,i njemu i Kupusu, sto imam dvadesetcetvorocasovnu pratnju, na koju sam se vec navikla. Anonimni saradnik, zvacu ga Gospodin X, mi je nagovestio da bi to mogla biti jedna tamna struja sa beogradskog Univerziteta,koja pravi haos oko sporazuma, jer vise ne bi mogla da lovi u mutnom. To Vam je dragi moji, kao fiskalna kasa za advokate i taksiste. Da bi razumeli o cemu pricam. Imas kasu, ne moze da muljas.Imas sporazum, ne mozes da muljas...I da to nema veze sa njima, vec sa minstarstvom. Vesti se u Beogradu brzo procuju, pa su oni vec unapred znali(!?)da cu ja biti proglasena za minstrovog pomocnika...Malo mi celo objasnjenje nije pilo vodu, ali, hajde... Mislim, ni ja ni ministar nismo znali da cemo se sudariti na vratima onog jutra kada sam vracala sporazum. Cista je slucajnost, sto sam bas ja Ministrov pomocnik...Ili nije!?
Boze,pocinjem da sumnjam na sve...
Gospodin X kaze da su napad namerno preneli u Novi Sad, da bi ispalo kako Vojvodina hoce autonomiju i na polju znanja.Jer,navodno,Lale nisu sposobne na onakvo nasilje...
Kao da ja to ne znam!?
Inace,bez obzira na svu muku,Italija me je preporodila...Reka Po i barokni grad i mirisi i ukusi i cipele i posao...Sve delikatno i mirisno.
Italijo, cekaj me! Vraticu ti se opet.
Ciao!
U Italiji ne pada kisa.