среда, 19. новембар 2014.

Ne znam ti ja nista

Kada sam Vam pricala kakao sam se presabirala u onom uzasu otete, ko su mi neprijatelji…potpuno sam pogresila. Toga sam bila potpuno svesna sada u Beogradu. Grad je bio pun groznih i negativnih ljudi, a na poslu su uporno pokusavali da me zakolju. Bukvalno. Vrhunac sam dozivela ovih dana kada sam se grcevito borila da izguram jedan projekat koji je i meni licno, ali i celom Ministarstvu, pa konacno i Srbiji mogao da donese veliki boljitak. Moj mladji sin me je svako vece tesio i mazio, govoreci da sam ja njegov Jernej Kopitar. Sto bas Kopitar, nisam mogla da ukapiram, ali… Nije vazno. Bili smo zajedno i ja sam bila ziva. To je svakako bilo najvaznije. No, jedan kolega, prost i vulgaran covek, nemoralan i zao, je o meni smisljeno sirio neverovatne glasine, koje su se po svemu sudeci primile na plodno i vlazno tlo srpskog blatista. Kada je trebalo da se izglasa, izmedju svih ostalih kandidata, kvalitet projekata, on koji je najvise lagao, dobio je najvece simpatije. Ja najmanje. Njegov projekat je pobedio. A u ocima zlobnika sam videla trijumfalni sjaj. Picka, bila u Americi, pa je sad ona neki kurac. Nece moci.
Nece.
U Srbiji nista nece moci.
Videla sam da je jutro divno. Suncano, iako je bio kasni novembar.
Jutro je bilo raskosno, ali nije donosilo utehu. Mi Srbi smo izgleda srecu, kao kod Crnjanskog, mogli da nadjemo samo u izmisljenoj zemlji, Hiperboreji. Na severu Evrope. U snegu i ledu. Koga sam ja mrzela iz dna duse.
Deveti krug Pakla, da se ne ponavljam.
Neke price su morale da budu ispricane, iako im nisam bila sklona vise. Ni malo. Najradje bi napustila pisanje skroz, skroz.
Ali je prica zvala, sva uzbuktala i zestoka.
U sustini, svi psiholozi koji su se bavili sindromima otetih su imali potpuno pogresnu sliku kada je rec o Stokholmskom. Nije bila stvar u tome da se ljudi zblizavaju zato sto su na malom prostoru sa svojim otmicarima, pa zato posle, kada budu oslobodjeni, ne mogu lose da govore o njima. Stvar je bila mnogo dublja.
Ne znam da li ste citali Camijevog Kaligulu?
Ako niste, trebalo bi.
Jedna od najgenijalnijih drama koju sam procitala.
U njoj nesrecni Kaligula, koji ima svu vlast ovog sveta, svojim zlom ispituje granice ljudske trpeljivosti.
A granice su…Bez limita. Skroz. Skroz.
Coveku ce i kosti da izvade, a on ce se i dalje boriti za svoj zivot. I pristace na sve. I jememtijebemtijebemti dostojanstvo. I integritet. I celovitost.
A preziveti se moze samo ako volis, posebno svog tlacitelja.
Pa u tome je tajna, zar ne?

Нема коментара: