понедељак, 11. новембар 2013.

Ne znam ti ja nista

Obukla sam sivo plavi mekani dzemper i sive helanke, sto skoro nikad nisam nosila. Mislim na helanke. Mislim, dzemper je bio dovoljno komotan da ne izgleda vulgarno i nametljivo. Obukla sam crne patike i neku mrku kratku jaknu. Setila sam se one nemoguce kriminalne situacije u ministarstvu prosvete kada sam kao zena u crnom krala ona dokumenta, cuceci u ormanu. Nekako mi je sivo bilo dovoljno otmeno i neutralno za posetu koja me je ocekivala. Umesto sveta intelektualaca, dijaspore, univerziteta i umetnosti, ozloglaseni krijumcar umetninama!!!
B. mi je objasnio da se frajer davno povukao i da je radio kao savetnik za sluzbu. Koju sluzbu, upitala sam radoznalo?
B. mi je nezno zatvorio usta rukom i povukao istu preko moga vrata. Ovlas mi je dotakao bradavicu na dojci, zaista slucajno.
Ukocila sam se kao da sam devojcica.
A mozda sam sve to i bila, ustvari.
Trgla sam se iz mastarija, najezena. Dan je bio metalno siv, sa tek ponekim vatrenim obleskom u dnu neba.Padao je sumrak .
Krenuli smo peske, dok su po plocniku jesenji listovi suskali ovlazeni.
Mirisalo je na sneg.
Pomislila sam da je sneg padao i onda kada sam imala viziju. B. je poneo i putir i ikonicu i krst.
Ulica je bila strma i vrlo blizu Konzulata. Cudilo me je da je do sada nisam primetila. Stari gotski krovovi, kameni sjajni plocnici, divna, krivudava, uzana. Uz brdo. Podsetila me je negde na Belog zeca u Zemunu, samo je bila uza i sa ozbiljnijom arhitekturom. Osetila sam nostalgiju, kada sam se setila detinjstva mojih decaka i naseg spustanja niz zekonju. Ako bi zaboravili da sanke namazemo slaninom, nije bilo nista od survavanja. Vuglili bi se niz ulicu, vise nogama nego sankama. A popeti se ponovo....Najcesce sam odustajala, cuvajuci snagu za kasniju vucu sanki decaka. Ostajala sam u dnu zeca, pored crkve, svaki put upoznavsi neke druge mame. Tata se uporno penjao sa njima. Nista mu nije bilo tesko. Vukla sam uvek starijeg, a otac mladjeg, jer je mladji kad je bio mali, bio tezak. Kao tuc. Sedeli bi u nekoj kafanici pored Dunava kojim bi plovile sante leda, pili kuvano vino, rakiju i caj i bili tako bezbrizni...
Ah, slatko detinjstvo moje!
I tvoje, i tvoje. 
Kucica je bila malusna, sa maleckim izlogom, potpuno rusticnim, kako prilici prodavnici...Zlatari, jedva sam videla natpis.
Zajecalo je zvono visokim cijukom, kao u pricama.
Vrata je otvorio pomalo pogrbljeni starac, proredjene kose, sa finim zlatnim okvirom na vrh nosa.
Prilicno sladak i bez nekih posebnih karakteristika.
Stariji gospodin za kojim se ne biste okrenuli.
Ni djavo nije tako crn, kao sto izgleda, pomislila sam razocarano.
I on je mene brzo odmerio, pa mi se ucinilo da i u njegovom oku vidim razocarenje.
Valjda smo oboje citali previse knjiga, pomislila sam pomirljivo.


Нема коментара: