петак, 29. новембар 2013.

Ne znam ti ja nista

Opet je zazvonio: "Halo", brecnula sam se osorno.
Sa druge strane je bila tisina. Culo se neko komesanje i suskanje.
"Halo", ponovila sam upitno, smirenije.
"Vladislava, Vi ste?" Bio je to jedva poznat glas, negde sa.. medija?
Bila sam pomalo zbunjena i opreznija. "Daaa. Sa kim imam zadovoljstv..." Nisam jos ni zavrsila recenicu, a znala sam odgovor. Bio je to novi ministar kulture, licno. Imao je lep, negovan i mio glas. (Ministar sa milim glasom, mora da sam poludela!?)
Sa druge strane se cuo skoro mi se ucinilo, iskren smeh: "Sef, Vas sef, draga moja. Slusajte, sve mi se cini da ste nesretnom Sekretaru zalupili slusalicu. Malo cudno dozivljavate radnu obavezu..." Sad je to vise licilo na segacenje, nego na iskren smeh.
Natavio je, malo smirujuci ton:" Nemam izbora draga, nemam. Vi ste svetska zena. Znam da ste sa uspehom zavrsili onu akciju u Ministrastvu prosvete. Zasto ne bi pomogli i u nasem kulturnom...Krugu." Uzdahnuo je tesko i nastavio ozbiljnim tonom:" Stvari su bas komplikovane Vladislava, a mi imamo puno problema..." Pokusala sam nesto da kazem, ali mi Ministar nije dao:" Vi ste pristojni i sa iskustvom. Saradnici su mi gomila nesposobnjakovica. U procepu sam izmedju odluka Vlade i ogromnog broja ingerencija koje imam. Treba mi neko da bude zaduzen za informisanje, ko ce srediti stvari, dok ne pokusam da umirim taj prokleti zakon. Da ga bar malo promenim."
Sela sam od iznenadjenja. Ma sta je sad ovo!? Kakve veze imam sa informisanjem. Ja, koja ne gledam televiziju i ne citam novine, ukoliko nisu neke...modne, cipelaste. U sustini obuzeo me stid. Nekad sam bila prava... 
"Ministre, nismo se razumeli, mislila sam..." Zacutala sam opet. Ma sta sam mislila!? Da me salju zbog slika, magije i vukovarskog blaga!? Hm. Sve mi je bilo sumnjivo. I ministar. Bolje da cutim i slusam. "U cutanju je sigurnost", pomislila sam zabrinuto.
Cudno poklapanje mi je bilo posebno sumnjivo. Dakle, cutala sam i slusala.
"Razumete", nastavio je ministar zurno," ici cete apsolutno sluzbeno". "Imacete sastanke sa medijskim Mogulima koji su protiv naseg novog zakona, Vi tamo da ublazite, ja ovde da promenim...Slusajte, nemam nikog ovde svoga..Kao ni Vi, uostalom"
Taman sam zinula da ga pitam, kako je znao da sam potpuno usamljena u Ministarstvu, kad me je on preduhitrio, citajuci mi misli, izgleda:" Citao sam Vas poverljivi dosije, Vladislava. Idealni ste za ovo. Idealni. Niste partijski ostrasceni. Koliko sam razumeo, Vasa strast su ..cipele?" Opet se segacio: "Dakle, sta kazete?"
"Imam li izbora?" Upitala sam pomirljivo.
"Nemate, ali je lepse da pristanete sa zadovoljstvom. Dacu Vam i pune dnevnice" .
Devizne dnevnice u punom iznosu nisam videla od kad sam u Rumuniji. Dakle, situacija je bila ozbiljna..." kada je tako, pristajem, sa zadovoljstvom" rekla sam glumeci bezbriznost, valjda.
Nisam imala pojma u sta se upustam. Ni ovako, ni onako.
Idem u Ameriku, to je bilo definitivno reseno. Valjda.

недеља, 17. новембар 2013.

Ne znam ti ja nista

“Ma kakva Amerika!?” pocela sam da dizem ton…”Videla sam sta sam videla, za mene su ti predmeti apsolutno sveti. I portal i naucna fantastika neka je, bas me briga”. Busala sam se, bez pokrica.
” I nocas sam videla Vukovar i svadju i cirilicne ploce na zemlji…”
Lagala sam bezocno, gledala sam vesti na RTS.
Nisam zelela da idem nigde. Winter is coming.
Pogledala sam B. upitno, racunajuci na njegovu podrsku: ” Ma ko ce to platiti?”
B. me je nestrpljivo prekinuo: “Vec sam Vam rekao da nije Vase da mislite. Slucaj prevazilazi sva ocekivanja… Mreza je ogromna i ko zna sta mozemo da upecamo. Necu prekinjati projekat zbog jedne klimak..”
Ugrizao se za jezik, shvativsi da je preterao. Nista vise nije rekao, a nije ni morao. Znala sam uvek, sto je bila moja prednost, kada treba da se povucem. Sada sam bila i povredjena. Naravno.
Domacin me je pogledao sa dosadom: ” Vi ste gospodjo, sve to mogli da vidite na svim srpskim televizijama. Cirlica u Vukovaru nije nikakva novost. Ali hvatanje medjunarodne grupe trgovaca nacionalnim vrednostima, koja operise u ovom delu Evrope i celog pravoslavnog sveta, jeste”.
Nestrplivo je pogledao na sat: ” Molim Vas, imam jos neke vazne susrete veceras. Inace moram da Vam pokazem sta ce biti Vasa ulaznica u kucu tog strasnog kolekcionara…Dodjite mi opet, sto pre”. Ljubazno se smeskao, dobijajuci izgled bezbriznog i slatkog starca koji uziva u lepoti. 
B. je ustao. Ustala sam i ja, mrzovoljno.
Do Konzulata nismo progovorili ni rec. B. i onako nije bio prisutan. 
Ja sam se smrzla u jesenjoj veceri i svom.. klimaksu.
Legla sam posle nekog fantasticnog dokumentaraca o Orkama, kitovima ubicama. O jednom Orki, koji je zatocen u nekom zabavnom parku ubijao ljude. Nisam bila sigurna sta je poenta filma. Da li osobadjanje kita, zatvaranje parka, senzacionalisticki zivotinja vs covek ili prica o mocnim zivotinjama cija je inteligencija, po nekim naucnim istrazivanjima, superiornija od ljudske.
Film je bio reprezentativan, sa sjajnim kadrovima velikih i dubokih mora…
Sanjala sam svu noc velike ribe i mene kako plivam mracnim morima potpuno, potpuno sama…
A obale nigde, nigde.
Ujutru sam se probudila dosta kasno, jer je bio vikend i nisam imala nikave posebne obaveze.
Razmisljala sam o Americi koju nikada nisam posetila i pitala se, da li ce to putovanje uopste biti izvodljivo.
Zazvonio je telefon: “Halo?”
Bio je to sekretar ministarstva u Beogradu: “Vladislava, imam sjajne vesti za vas!”
Pridigla sam se: “Da”…
“Idete u Ameriku. Odabrali smo Vas…”
Iziritirana, spustila sam slusalicu. Ko se to sali sa mnom?

Ne znam ti ja nista

…Nema sta. U zlatari je bilo nesto divnog i probranog nakita…Domacin se lukavo smeskao dok je razvijao crni plis iz koga su ispadali najfiniji srebrni lancici, neki, rekla bih, prilicno stari. Imao je onu malu vagicu za skupocene stvari i merio ih sa maeckim tegicima. Mislim da sam odlicno prosla – sinovima sam uzela lepotu cistu, koja me je izasla nesto malo preko 100 evra. U Beogradu bez jedno 300 ne bih mogla da prodjem za taj pazar. Jos sam na poklon dobila malu srebrnu kasicicu kakvu nikad nisam videla. Slagace se sa mojim priborom za caj, ili kad budem zahvatala kokain, pomislila sam samoironicno.
Teske droge i ja. Malo sutra.
Kao i: alkohol, pusenje, kocka, lake droge.
Seks…
Pomislila sam na cipele.
Pomislila sam da sam kao najjadniji psihoticni slucaj, ustvari, uvek mislila na cipele, kada sam u stvari mislila na seks.
Videla sam jedne divlje, tigraste, koje uopste nisu bile za mene. Cipele, mislim.
Toliko.
Popili smo neki lep zeleni caj sa suvim i tvrdim kolacicem od badema, cini mi se.
Razgovarali o vremenu, srebru, zlatu, politici, Beogradu, Temisvaru, mojoj deci.
Domacin me je sada vec ljubopitljivo gledao.
Valjda sam strpljenjem probila led.
Jednog momenta je uperio svoj ostar i pronicljiv pogled na B.
Ovaj je istog trena izvadio sva tri predmeta. I ikonu i putir i krstic.
Starcu je preletela senka preko lica koja je licila na zaljenje, valjda.
Sto je starac zalio???
Zato sto nije mogao vise da …
Bila sam iznenadjena sentimentom.
Lice mu se uozbiljilo…
B. mu je ispricao kako su meni predmeti posluzili kao portal.
Ili, da sam ja tako mislila.
Slusao je sa pola uha. Proucavao je vrlo pazljivo artefakte sa nekim sokocalom na vrh nosa, koristeci jos i najvecu lupu koju sam videla.
Nasalila sam se da ce ako nastavi da drzi lupu iznad predmeta, iste upaliti na obicnu sijalicu koja je zmirkala sa plafona, a ne na silne lampe koje je popalio oko stola.
On je nestrplivo odmahnuo rukom…
“Ma kakav portal”, malo je smrcnuo ” gospodja je osetljiva totalno. Mora da je to zato, sto sinovi nisu sa njom…A ako sam dobro razumeo , ostala je i bez muza? Samoca nikom ne cini dobro, draga moja, nikome.”
(Ti ces da mi kazes).
Okrenuo se ka B. i krajnje poslovno nastavio: “Ovo ne mora da znaci da je deo kolekcije vukovarskog muzeja. Iste takve predmete imali smo i u Grckoj i Rusiji”…
Opet se obratio meni: “Draga. morate znati da ste u Meki i Medini za transfer umetnina na zapad”. Opet je smrknuo:
‘Nista Vam ovde, u Rumuniji, nije sigurno, cak ni da li smo mi ovde”… nastavio je meksim tonom, saleci se.
Opet se obratio B.
“Moracete u Ameriku. Tamo su isti predmeti u jednoj krijumcarenoj, zatvorenoj zbirci. Treba ih spojiti. Ja cu vam omoguciti kontakt”.
“U Ameriku !?”
Bila sam zapanjena.

понедељак, 11. новембар 2013.

Ne znam ti ja nista

Obukla sam sivo plavi mekani dzemper i sive helanke, sto skoro nikad nisam nosila. Mislim na helanke. Mislim, dzemper je bio dovoljno komotan da ne izgleda vulgarno i nametljivo. Obukla sam crne patike i neku mrku kratku jaknu. Setila sam se one nemoguce kriminalne situacije u ministarstvu prosvete kada sam kao zena u crnom krala ona dokumenta, cuceci u ormanu. Nekako mi je sivo bilo dovoljno otmeno i neutralno za posetu koja me je ocekivala. Umesto sveta intelektualaca, dijaspore, univerziteta i umetnosti, ozloglaseni krijumcar umetninama!!!
B. mi je objasnio da se frajer davno povukao i da je radio kao savetnik za sluzbu. Koju sluzbu, upitala sam radoznalo?
B. mi je nezno zatvorio usta rukom i povukao istu preko moga vrata. Ovlas mi je dotakao bradavicu na dojci, zaista slucajno.
Ukocila sam se kao da sam devojcica.
A mozda sam sve to i bila, ustvari.
Trgla sam se iz mastarija, najezena. Dan je bio metalno siv, sa tek ponekim vatrenim obleskom u dnu neba.Padao je sumrak .
Krenuli smo peske, dok su po plocniku jesenji listovi suskali ovlazeni.
Mirisalo je na sneg.
Pomislila sam da je sneg padao i onda kada sam imala viziju. B. je poneo i putir i ikonicu i krst.
Ulica je bila strma i vrlo blizu Konzulata. Cudilo me je da je do sada nisam primetila. Stari gotski krovovi, kameni sjajni plocnici, divna, krivudava, uzana. Uz brdo. Podsetila me je negde na Belog zeca u Zemunu, samo je bila uza i sa ozbiljnijom arhitekturom. Osetila sam nostalgiju, kada sam se setila detinjstva mojih decaka i naseg spustanja niz zekonju. Ako bi zaboravili da sanke namazemo slaninom, nije bilo nista od survavanja. Vuglili bi se niz ulicu, vise nogama nego sankama. A popeti se ponovo....Najcesce sam odustajala, cuvajuci snagu za kasniju vucu sanki decaka. Ostajala sam u dnu zeca, pored crkve, svaki put upoznavsi neke druge mame. Tata se uporno penjao sa njima. Nista mu nije bilo tesko. Vukla sam uvek starijeg, a otac mladjeg, jer je mladji kad je bio mali, bio tezak. Kao tuc. Sedeli bi u nekoj kafanici pored Dunava kojim bi plovile sante leda, pili kuvano vino, rakiju i caj i bili tako bezbrizni...
Ah, slatko detinjstvo moje!
I tvoje, i tvoje. 
Kucica je bila malusna, sa maleckim izlogom, potpuno rusticnim, kako prilici prodavnici...Zlatari, jedva sam videla natpis.
Zajecalo je zvono visokim cijukom, kao u pricama.
Vrata je otvorio pomalo pogrbljeni starac, proredjene kose, sa finim zlatnim okvirom na vrh nosa.
Prilicno sladak i bez nekih posebnih karakteristika.
Stariji gospodin za kojim se ne biste okrenuli.
Ni djavo nije tako crn, kao sto izgleda, pomislila sam razocarano.
I on je mene brzo odmerio, pa mi se ucinilo da i u njegovom oku vidim razocarenje.
Valjda smo oboje citali previse knjiga, pomislila sam pomirljivo.


недеља, 10. новембар 2013.

Ne znam ti ja nista

Nedugo zatim, u Konzulat su stigli majstori za grejanje. Bilo ih je, ako sam dobro izbrojala, petorica. Vrlo ozbiljni, sa prilicno sofisticiranim alatom…
Konzul se uzasno nervirao zbog zavlacenja u sve prostorije, pa cak i njegove privatne. Pitala sam se, obzirom koliko je trckao okolo, sta tek on krije ovde??? I ne diluje li drogu, mozda.
Vec sam ga videla kako povlaci crtu sa bocom viskija ispred sebe i sa devojkom u oskudnom donjem vesu koja mu igra u krilu, dok druga drogirana, a maloletna, lezi na krevetu. Na to mi je licila drzava cela, ustvari. Na perverznog starca koji koristi svaku mogucu priliku…
Da pojebe nesto.
B. me je stalno sokolio da budem od koristi, mrdajuci znacajno obrvama.
Trebalo mi je dobrih pola sata da ukapiram da su momci tu ne zbog cevi nego zbog obijene Sobe.
B. mi je na kraju sapnuo da je to bila najbolje obucena grupa operativaca u ovom delu Evrope koju je mogao da sastavi za tako kratko vreme i da se suzdrzim od lupetanja. Na racun konzula pogotovo, da ne bi napravila medjunarodni incident. Ipak je konzulat bio teritorija Srbije a ni jedan od njih nije bio ni Srbin, a boga mi, ni Rumun.
Pogledala sam ga zaprepasceno – kako je on mogao znati da ja o Konzulu mislim prostacki???
Nasmejao se suvo, pricala sam sama sa sobom, a on je citao ni manje ni vise, sa mojih usana…
Pitala sam ga zabrinuto, da li je primetio i ranije to, da pricam sama sa sobom…
Opet me je odmerio od glave do pete bezobrazno i rekao da jeste…I da cemo i to resiti na obostrano zadovoljstvo…
Dok su mi se usta susila, osetila sam krvav trag izmedju nogu…
Izem ti zene. Moracu po nove cipele pomislila sam pacenicki, flertujuci sama sa sobom..
Otisla sam u kupatilo u kome je bio zaglavljen jedan operativac.
Zamolila sam ga da izadje napolje, sto je on mrzovoljno ucinio, komentarisuci da neko nesto mora i opraviti, vec kad su tu, da stvari ne bi izmakle kontroli.
Dok sam se tusirala drugi put danas, krv je curila neumitno iz mene. Opet sam bila pod stresom.
Doviknula sam mu da su tu zbog grejanja, a ne zbog vodovoda. On je mumlao da je on nekad, u drugom zivotu, zaista bio vodoinstalater, a da nama kupatilo curi na sve strane. 
“Kao i ja”, otelo mi se nesmotreno.
On nije nista komentarisao.
Kada sam izasla iz kupatila, pogledao me je prezrivo.
U svetu tajnih agenata nije bilo iznenadnih menstruacija, izgleda.
Kada su momci otisli, tiho sam upitala B., kada cemo znati neki rezultat.
Kratko mi je rekao da ja svakako necu znati nista i nista ne treba ni da znam.
U ovako zategnutom politickom momentu izmedju Rumunije i Srbije, kada se pitanje Vlaha ostavlja kao otvoreno, nikakve diplomatske katastrofe nisu u igri.
Moj zadatak je da pomognem kako mogu, a ne da odmazem suvisnim pitanjima.
Trazio mi je da mu predam predmete, a za uzvrat, odvesce me kod cuvenog medjunarodnog krijumcara umetnina koji je ziveo, u penziji odavno, u blizini Konzulata.
Sa zaljenjem sam mu dala iste, misleci kako ce mi nedostajati cela prica…
Ne znajuci da prica u stvari, jos nije ni pocela…

петак, 8. новембар 2013.

Ne znam ti ja nista

Spavala sam. Spavala i sanjala. Pusta polja, reku kako tece, sebe pored. Pored reke Dunava, sedela sam i…Novu godinu bez sinova, prolece u beharu usamljeno. Gusti i tmasti sneg. Sanjala sam trazeci izgubljene slike Vukovara, one iz vizije. Mucila sam se. Pa se onda nisam mucila. Sanjala sam sebe kao Ofeliju, kao Penelopu, kao Madam Baterflaj. Videla sam se u banalnoj situaciji. Kako prebiram kao po nekoj ohladjenoj i ustajaloj hrani…Sanjala sam, jedva cekajuci jutro.
Ustala sam u divno i blistavo, koje je danu davalo razlog za jasno i razumno. Tusirala sam se dugo, pustajuci da kapljice vode speru sa mog tela secanje na lose snove.
U dnu stomaka sam osetila uzbudjenje, koje se polako sirilo preko prepona do karlice. Moje telo je izgleda reagovalo brze od moga uma. Avantura se mogla nanjusiti u vazduhu…
Ipak, nesto me je zuljalo. Dok sam pila kafu, shvatila sam sta. U Sobi u kojoj sam nasla predmete mozda je ipak bilo i nekih tragova…U Sobi sam ostavila i kutiju sa pismom, koje, sada sam shvatila, uopste nisam procitala kako treba. Pitala sam se da li je mozda vreme da sve to pokazem B.?
Da se ne natezem i coveku ukazem poverenje.
Bilo je prilicno rano i u kuci su izgleda svi spavali.
Na prilicno vlazna stopala sam navukla neke vunene carape. Iste sam kupila na nekom izletu koje su zene pravile za Divu i na koji su mene pozvale, reda radi. Bila sam  skoro uvredjena. Takva lepota u podnozju ne znam koje planine, meni ne bi bila dostupna, da sam bila sama. Manastiri i crkve iz 16.og veka, kraj porodice Batori. Najcuvenija Batori, Erzebet je bila dostojna svih transilvanijskih prica…U njenoj porodici je već bilo dosta slučajeva mentalnih poremećaja. Naročito je u njenoj bliskoj familiji bilo svirepih mučitelja, silovatelja i osoba koje se bave veštičarenjem. Posto je u Maramuresu (ako sam dobro zapamtila naziv mesta) bila i fabrika cuvenog rumunskog sampanjca, sve smo se otkinule. Cak i Diva. Tu sam, zaboravila sam da Vam prijavim, pocela da je zovem njenim pravim imenom, Jelena. Presle smo i na ti. Kikotale smo se kao blesave, pripite tako. Upala sam i u neki ledeni planinski potocic. Tada sam kupila neke bozanstvene etno carapice, crveno bele da se ugrejem. A i pomalo smo se uplasile…Jebes Drakulu. On je seksi. Ali krvava grofica Erzebet koja se kupa u krvi drugih zena… Nije sala.
No…
Pocela sam da pricam o carapama, umesto o cipelama.
Cudna su vremena dosla, dragi moji, cudna.
Zadnja.
Dakle, obula sam carapke, posoljala neke kucne papuce, natukla neki debeli frotirski bade mantil i odjurila preko dvorista do bastenske kucice.
B. mi je otvorio vrata, kao da me je cekao iza njih. Nisam morala ni da kucam.
Samo sam podigla obrvu, a on se nasmesio krajickom usana. Oci su mu bile hladne i pomalo kao da sam ga zabavljala…
Kao da je mislio da sam mu dosla u sobu zbog…neceg drugog, a ne posla.
Odmerio me je od glave do pete, vrlo otvoreno, sto dugo godina osim mog muza niko nije radio. Osusila su mi se usta i na tren sam pomislila da mozda i nisam dosla u njegovu sobu zbog posla…
Napetost u vazduhu je prekinula zvonjava ulazne kapije. Osetila sam olaksanje…Ili ne. Na ekranima sigurnosnih kamera se videlo, da se Konzul vraca…Ko zna odakle. Nikome nije polagao racune.
Trenutak je prosao i ja sam B., kada je otvorio kapiju i pozdravio Konzula, pozvala da krene za mnom.
Da ne bi lutala, krenula sam hodnikom kojim sam prvi put isla. Malo smo puzali, pa se malo penjali. B. je bio na korak iza mene, cuteci.
Kada sam stigla do vrata Sobe, slavobitno sam ih otvorila, ostavljajuci prostor da B. prvi udje. On je usao i sa upitnim pogledom se okrenuo prema meni:”Sta..”
Zavirila sam nestrpljivo preko njegovog ramena.
Soba je bila potpuno prazna.
Samo goli zidovi i nista, nista vise…

уторак, 5. новембар 2013.

Ne znam ti ja nista

Diva je ipak bila kljuc. Kljuc za sasvim jednu novu grupu ljudi. Rumunske elite, ne dijaspore i nasih ljudi. Sledeci dani su se nizali u jednom furioznom ritmu. Soarei, recitali, matinei, partiji, zurke, sedeljke, ruckovi…Tek sam sad uz svu ironiju koju sam nosila videla pravu moc filmske i pozorisne umetnosti, cak iako ste prodavali ideolosku maglu, u najmanju ruku. Ona je bila deo istorije jugosolvenskog filma i mnogi nisu mislili kao ja. Jedan dan smo bile cak i u prestonici gde smo se srele sa ekipom filma koji je ove godine dobio prvu nagradu na najcuvenijem medjunarodnom evropskom filmskom festivalu…Glavna glumica i Diva su bile slicnih godina i poznavale su se, po svemu sudeci, ceo vek.
Citav glamurozni susret je zasenila pojava visokog gosta iz Bugarske, Todorova, koji me o boze, nije cak ni prepoznao. Ipak, prepoznali su me ljudi iz njegovog protokola. Jedan me je servilno pozdravio, sa pitanjem, kako su mi se dopale cizme?
Dok sam ja pokusavala mucajuci da postavim pitanje zasto takav poklon, i da pretpostavim da je u pitanju neka greska protokol me je nestrpljivo prekinuo. Ledeni komentar koji je usledio je bio, otprilike, da “gospodin Todorov nikad ne gresi” i da “verovatno ima svoje razloge za takav galantan gest, koji je, uzgred budi receno, sitnica”. Te, da “cu sigurno na vreme saznati odakle interesovanje za moju personu jednog takvog velikana”.
Mislim…to mi jj bilo previse. Zastao mi je koktel od nekih plodova mora u grlu i u sebe sam srucila punu casu nekog zlatnog rumunskog vina, slatkog i mirisnog koje je vuklo na medovacu ili suvarak…
Postacu pijandura, casnu rec.…Sledece jutro sam jedva ustala. A i ko ne bi posle toliko alkohola!?
Pogledala sam na sat, bilo je proslo podne. Nevoljno sam se odvukla do trpezarije gde je Diva vec pila kafu. Bila je odmorna kao neki raskosan, tek pomalo uveli, krupan cvet. Bila sam ocarana njenom karizmnom koju sam nevoljno morala da priznam.
Uostalom, nikad nisam mrzela druge zene. Prosto me nisu interesovale.
Divu si morao da primetis, hteo to ili ne. Bilo mi je jasno zasto je tako dugo opstala na sceni…
Kao svaki sonar, uhvatila je u delicu sekunde moju promenu raspolozenja. Potpuno me je osvojila pricama iz sveta srpske kinematografije. Bila je ziva hodajuca enciklopedija istog.
Grickala sam svezi ananas, pila moj nes i uzivala, posle dugo vremena, slusajuci carobno Iza kulisa, uzivo.
B. nam je doneo sveze cvece i ja sam u delicu sekunde, videla njen preobrazaj iz matrone u nekad tako fatalnu zensku… Pomislila sam melanholicno, kako cak ni za B. ne dozivljavam takve preobrazaje…
I gorko pomislila na moga muza.
Bivseg, naravno.
No, zivot se kretao napred. Miholjsko leto je trajalo i ako je bio novembar. Jutra su bila hladna, a dani zlatni i osuncani. Suskalo je lisce po glavnoj temisvarskoj dzadi i pored reke.
Shvatila sam u trenutku da je vreme ipak proslo i da mi Diva nije nikakva konkurencija. Ne zato sto ne bi mogla da osvoji i mnogo mladjeg muskarca, nego zato sto prosto…Svako ima svoj zivot i svoju sudbinu. Verovali Vi u sudbinu ili ne.
Malo sam se opustila i kad sam konacno ugrabila priliku da budem sa B. nasamo, pokazala sam mu svoj ulov. On je bio istinski odusevljen , posto je to bio prvi dragoceni trag posle , kako je rekao, dugo vremena. Odmah je otvorio katalog ukradenih predmeta. Blago je pripadalo vukovarskom muzeju. Bila sam potresena. Setila sam se svojih neverovatnih vizija. Ono sto je B. bunilo, je sta je radilo u srpskom Konzulatu u Temisvaru. Poslednji trag je vodio na jedan veliki aerodrom Evrope gde su neki od takvih artefakata bili zaglavljeni godinama kao deo spasene zbirke prikazane u jednom srpskom kulturnom centru dijaspore. Carina te zemlje, nije pustala tu zbirku, jer nije bilo odgovarajucih papira za iste. Mrmljao je uznemireno B. uz svedeni komentar da je to jos jedan od sramotnih poteza srpske kulturne politike. Em krades, em ne vodis racuna o ukradenom. Ili vec…Nisam ga najbolje razumela.
Inace, necu da kazem o kojoj je zemlji rec. Necu diplomatske skandale. Ja sam ipak sluzbenik Srbije na privremenom radu…
Uostalom, sve je ovo fikcija, da se ne zaboravi…
Svi u Konzulatu su to vece ranije legli.
Zaspala sam sa sva tri predmeta u krevetu, koja nisam predala B. i ako je on to insistirao. Pogotovo sto su isti bili na spisku potpuno nestalih, a najdragocenijih. Rekla sam da cu mu ih dati, ali da mi treba jos par dana da ih malo proucim. Lagala sam bezocno, ocekujuci jos kakav tranzit u neko drugo vreme kroz njih, kao kroz portale. Trljala sam ih kao da sam Aladin i da posedujem carobnu lampu. Od vizija nije bilo nista. Zaspala sam, sa jos uvek vinskom musicom na vrh nosa. Izgleda da se jos nisam otreznila…