субота, 11. јун 2011.

Kisa i moje nove cipele - cetrdeset i sedmi deo

Apsolutno pomilovanje i vise od toga!!!
To je ono sto sam dobila kada sam se pojavila sledeci dan na poslu.
Mislila sam u glavi: mora da se blize te evropske integracije, cim je sef tako ljubazan.
A ko bolje poznaje sve zavijutke evropske administracije, sve mracne budzake i precice od mene?
Trenutno sam u stvari, bila jedan od najduze zaposlenih u Ministarstvu.
Bilo je par brilijantnih mladih, moram to priznati, ali njihove glave su bile jos uvek evropski usijane ; prvaci koji su se skolovali na najprestiznijim svetskim univerzitetima i koji jos nova saznanja nisu uspevali da usklade sa nasom scenom...Divni mladi rodoljubi koji su se ipak, i uprkos svemu vracali, da klepe nosom o nasu, srpsku, uzoranu ledinu...
Ostali su bili...trice i ...kucine.
Trebala sam mu.
To je bila sustina ministrove ljubaznosti.
Nije znao gde mu je dupe, a gde glava...
A kao vrhunac, blizio se dan novoustanovljene male mature, kada ce svi osmaci, sa svojim roditeljima, babama i tetkama da kucaju na vrata Ministarstva, trazeci vezu za upis u zeljenu skolu...
Trebalo je razuzdanu gomilu drzati na uzdi...
Dakle, ministar mi je obecao; vracanje svih prinadleznosti, ukoliko hitno zavrsim sve sa odeljenjem u Pancevu koje je bilo kljucna ispostava novopazarskog Univerziteta. I uoliko se jednako brzo vratim u Beograd, da se prikljucim, rukovodeci naravno, operativnom timu za upis u srednje skole. Posle toga, vratice mi se svi evropski poslovi, svecano je obecao ministar. A i mogu da uzmem ceo godisnji odmor - od polovine jula do kraja avgusta, ako treba.
Trebalo je samo da se nadjem sa pancevackim dekanom, popijem kaficu, dam na uvid Torisnki i sacekam potpis..
Zasto sam onda bila tako uznemirena?
Jesam li ja to postala vidovita?
Vidovita stvarno?

Нема коментара: