среда, 24. новембар 2010.

Kisa i moje nove cipele - trideseti deo

Pre neki dan sam imala neverovatnu posetu.
Dosao mi je komsija, za koga cela parohija zna cime se bavi; klasican zemunski mafijas, inace clan jedne popularne partije. Zlato, tetovaza, sve po redu. Onako kako se ocekuje. Prototip. Kao, dosao na kafu. Kada sam bila mladja, ponekad sam sa drugim mamama cuvajuci decu, sedela u zajednickom, lepom dvoristu nase zgrade. Svi smo se znali, a njegova cerka nas je cesto, umesto da se igra sa drugom decom, prisluskivala. Jednom, kroz salu, opomenula sam je, da to nije lepo, a ona mi je odgovorila da je to naucila od svog oca. Da njemu uvece dodju drugari, i onda prisluskuju, preko nekog prijemnika, ljude po Zemunu.
Secam se, bilo je raskosno i mirisljavo leto. A nama zenama ispred zgrade, u nasem malom porodicnom raju, bilo je odjednom hladno. To vece je svaka uzela svoju decu za ruku, pa smo ranije otisli na spavanje.
Njegova cerka je par moga starijeg sina. Cujem da koristi neke "brze" droge. Da li se tako kaze za narkomana? Nisam sigurna.
Nije okolisio, a to sam cenila kod njega. Znao je da znam i nikada se nije femkao. Nije ni morao. Jednom je pucao i na zeninog rodjaka.
"Vladislava, komsinice, da Ti nesto kazem. Muza Ti vec duze vreme ne vidjam kod kuce. Sta je, i Vas dvoje ste se golupcica posvadjali. E izem Ti dvadeset i prvi vek...A bas ste izgledali ko tvrdjava. A, spandjao se sa nekom?"
Pogledala sam ga brojeci u sebi do 2765.
"Nije komsija, nije se spandjao."
Ledena ruka mi je stegla srce. A sta ako on nesto zna? Mozda svi znaju...Samo ja ne!?
Vladislava, smiri se, disi duboko, ispravi se, samo dostojanstveno...sakri tu suzu, krece Ti.
Mucnina. Zid. Mucnina. Zid. Sartr...
"Ma palim Te, Vladislava, zeno", seretski me je i koso pogledao.
"Nisam zato dosao. Nego da pomognem"
"Sta da pomognes?"
"Ma da nadjes taj sporazum sto si izgubila..."
Mutila sam nesicu u kujni i nisam ga najbolje cula:"Sta?"
"Jel ti to mene zezas, je li komsinice?"
Ko je njega smeo da zeza.
Ma ja sam sad prvi put bila nasamo sa njim i u stanu.
Velika si devojka, Vladislava. Velika si devojka.
Disi. Disi. Disi. Disi.
Nije on gori od Boa.
" Nego ti da odes u Novi Pazar. Tamo se sprema novi Univerzitet...Pa da se nadjes sa nekim Turcima..."
"Pobogu komsija, kakve Ti veze imas sa obrazovanjem, izvini sto te pitam." Pila sam vrelu nesicu opecenih usana, po ko zna koji put zagrcnuta.
" Mi u Zemunu, gledamo daleko i dugorocno. Uzmi bolovanje i pali za Pazar, to ti je moj savet...I ovako si pukla i na poslu, cujem. I ne pitaj se odakle i to znam. OZNA sve dozna, tako se nekad govorilo." Namigivao mi je komsija, seretski se smeskajuci i gladeci svoju bradu, neobrijanu,cetvrti dan.
Moram nesto da kazem. Ovih divnih jesenjih dana sam prvi put posle dugo vremena pozelela da citam knjige, umesto da idem u soping. Bila sam zeljna tisine i utehe za moje napusteno i uzdrhtalo srce. A i lekari su mi preporucivali sto manje kretanja i sto vise mirovanja.
Ma, nisam Vam ja neki citalac, sigurno ne.
Na preporuku jedne od mojih sestara, uzela sam krimice domace spisateljice, koju reklamiraju da li nju, ili njenu junakinju, nisam bas najpouzdanija, kao najpoznatiju srpsku detektivku.
Ma, njena prica je mala beba i to vulgarna i glasna, spram moje!
Kazem Vam!!!
Mozda je jedino duhovitija. Nekako sam, moram da priznam, poslednjih godina, izgubila smisao za humor...
Dakle, Novi Pazar, kaze moj komsija, cuveni zemunski...
E Vladislava, na niske si grane pala!
Odrecitovah sama sebi...Sada vec ironicno.

Нема коментара: