недеља, 17. фебруар 2008.

Prica o Jadranu

Jadran je imao oči boje mora čije je ime nosio. Bile su svetlo plave u proleće, moćno tirkizne u leto, skoro zlataste u jesen i olovno sive u zimu. Dok je bio mlađi, bistrina pogleda mutila se retko - oči su tada bile gotovo smeđe, samo kada je želeo nedostupno. Što je bio stariji, ta boja je sve više preovladavala u njegovom pogledu. Njegova porodica je tako ukus mora, doselivši se čudnim "putevima gospodnjim"u Zemun početkom XX veka, sačuvala u očima i ponekom sada egzotičnom imenu, kakvo je bilo i njegovo. Treba dodati, da kada se on rodio, početkom šezdesetih, takva imena nisu bila retkost. Brat mu se rano oženio, a otac umro, ostavivši majku samu u godinama kada se o njoj trebalo brinuti. Odlučio je da živi sa njom, iako već tridesetogodišnjak, u skoro idiličnoj porodičnoj kući. Kuća je bila u relativno mirnom i skoro otmenom kraju, karakteristika kakvu je zasluživao nekada samo kraj pored Dunava i oko Parka. Oko tog udobnog, sada već starosedelačkog kraja njih, nekadašnjih doseljenika, u tankom potezu geografije Zemuna, bilo je naselje izbegličkih baraka od ovog poslednjeg rata. One su bile jedva vidljive u podnožju mastodonta stambenog bloka radničke klase, čiji su sinovi, sada po dvorištima pušili krek, gutali eksere i ponekad pljačkali neku prodavnicu. Te zgradurine su se smenjivale sa jednim kakofoničnim naseljem podignutim bez urbanističkog plana onih, koji su kao i oni iz baraka izbegli užase rata devedesetih, ali su imali više sreće i mnogo više novca. Njihove kuće su još patile za planinama, imale prizemlja za snegove od 2-3 metra, za stoku i čuvale od upada vukova. U gornjem delu one su bile hiper-moderne, kada se vlasnicima, što su bili više nebu, počinjalo vrteti u glavi. Od novca i od grada. Na kraju tog poteza, u suštini, na neverovatno malom prostoru, kao po obodu, protezalo se cigansko naselje -"mahala", od glave do pete.

Sav taj urbanistički haos, sav taj ljudski galimatijas, sva ta sodoma je verovatno uticala na Jadranovu psihu.

Dok je pisao ovu priču o samom sebi, čuo se potmuli tutanj koji je bio sve jači; treperili su štokovi i stakla na prozorima, sa plafona je već padao ne samo kreč, već i malter, a kuća se ljuljala u temelju. Jedan kadar u kontra-zumu naglo napuštajući Jadranovu sobu, seleći se u ptičiju perspektivu, daleko iznad krovova, osvetlio je tajnu zastrašujućeg bata: Grozni Hipohondar, gospodar tame, koji je neodoljivo ličio na Godzilu iz prvog japanskog mega-hita rušio je zgrade... Ljudi su vrištali, on je urlikao, bivši sve bliži Jadranovoj kući. Jadran je ubrzo ustao od stola prekinuvši priču o načetom psihičkom zdravlju, odjurivši na tavan. Tamo je držao svoju zbirku slika monstruma kroz vekove. Oslobodio je, kao pravi postmodernista, svoj "Super ego", a odabrano čudovište je bilo...mnogo strašnije nego što je iko mogao da zamisli...Pustio ga je na ulicu, da pobedi strašnog Hipohondra.

Tako će Jadran spasiti svet od zla...

Ustvari, sve je počelo jako davno, još u Jadranovom ranom detinjstvu,kada stvari uvek i počinju. Tada je dobio boginje. Naoko naivna bolest nije bila prepoznata na vreme. Lečena je antibioticima, pa boginje nisu izbijale kako treba. Kada je otkriveno od čega Jadran zapravo boluje, bilo je kasno. Sve boginje su se koncentrisale na njegovo lice i izbile užasnom silinom - zauvek mu upropastivši ten. Jedva su mu spasili vid. Rastao je ličivši na nekog ko je goreo u velikoj vatri - lepih očiju, tananog stasa, šarmantnog osmeha i užasne, bolne kože, kojoj, tako su mu lekari kasnije rekli, ni dermoabrazija ne bi pomogla. Njegovo lice je i kada je bio u najboljoj kondiciji i skoro srećan, izgledalo kao da krvari. Mnogi ga nisu gledali ni u oči zbog toga. Zato ga i nisu videli celog, usresređeni na gornje dugme njegove košulje. A Jadran je bio pametan...radoznao...gladan... Željan smeha, lepote, ljubavi. Što je bio stariji, njegove želje, jasno je, bivale su sve veće. Hteo je najlepše žene i da bude okružen onima koji ga gledaju, a ne samo slušaju. Posle skoro pubertetskog sukoba na bratovoj svadbi, koja se ticala onoga šta se od njega očekuje, kada je na oca izvukao čak i pištolj, napustio je studije. Ovaj podatak o pokušaju nasilja nad ocem, nije govorio da samo oca krivi za strašni nesporazum u detinjstvu, nego i o njegovoj vulkanskoj prirodi koju je brižno, ali sve teže skrivao. Shvatao je, da bi ga njegova silna energija odbijala od ljudi i da bi ga se još više plašili. Zato je bio neiskren i pun suprotnosti. Stalno se suzdržavajući, a bivši stalno na ivici. Zaposlio se u domenu usluga u saobraćaju, koje su mu za divno čudo, donele jako dobar profit. Dovoljan da posle nekog vremena napusti i posao, a posle izvesnog vremna kada se brižno starao o njoj i majku. Sada je bar sebi mogao da prizna da mu traba put kojim će se nametnuti ljudima. Da ga vole i da ga slede. Put je kao i uvek, bio tu, na dohvat ruke. Skoro tajno prisutan u Jadranovom životu više od decenije. Bio je to put čuda, reinkarnacije i duhovnih učitelja, koji su bili sjajan način da Jadran zaboravi na svoju kožu i da oko sebe okupi grupu onih koji nisu znali da prepoznaju istinu i svetlost u sebi. Zanos otkrića Puta, bila je svojevrsna uteha i zamena za kožu - po Putu, Jadran je u nekom od ranijih života bio član Inkvizicije koji je drao ljudima kožu u potrazi za priznanjima bogohulnika. Naravno, bilo je još mračnih Jadranovih inkarnacija, i on je skoro ubedio sebe da će se u OVOM napokon prosvetliti i biti blagosloven. E metar, Kroli, Slavinski, Intenziv prosvetljenja,Tarot, Ji đing, prizivanje boginje Maat i ko zna kakve sve koještarije, ali, boga mi i drevne mudrosti, postale su Jadranova svakodnevica.

Kada je počeo sa samostalnim životom-događaji su se ubrzali. Sebe je proglasio za novog Mesiju koji je imao svoje sledbenike. Par puta su imali posla sa policijom, koja obuzeta Kosovom, švercom i političarima nije imala dovoljno daha za isleđivanje. Neki događaji su bili i tragični, ali, Jadran je, izgledalo je tako, napokon živeo kako je želeo.
Dok je pripadao još svetu običnih ljudi, uvek je želeo devojku izrazite i moćne seksualnosti. Neku, koja bi bila potvrda njegove moći i mogla da zasiti njegovu već pominjanu, vulkansku prirodu. Ipak, takve žene, ma koliko se Jadran trudio, nisu nikad pogledale više iznad gornjeg dugmeta košulje. Sada, u iznajmljenom novobeogradskom stanu u koji se uselio, sa novim spiritualnim životom, stizali su i novi tipovi žena iz grupe. Izgubljene, poslušne, tanane. Na njima se tolila silna glad. Za zajedništvo je odabrao Unu, čije je ime, kao i njegovo asociralo na bivšu Jugoslaviju. ratno siroče početkom devedesetih u velikom gradu se izdržavalo uz pomoć singerice. Šila je jeftino za butike, koji su na njene maštovite kreacije posle lepili svetski poznate marke. Ponekad bi i dobro zaradila, kada bi neki vlasnik očaran njenom maštom i sažaljen njenom prozračnošću, dublje zavukao ruku u novčanik. Ipak, bilo je to retko, pošto nikome nije padalo na pamet da joj oda koliko je talentovana bila. To bi ih koštalo naivne radnice-izbeglice. Unina fantazmagorična priroda je buknula u opsadi Konjica, kada su joj roditelji stradali. Do Beograda su je u ranom pubertetu i u šokuod nasilja, prebacile neke muslimanske komšije koje su znale da u istom ima tetku. Tetka je bila namćor - osim što ju je naučila da šije i kupila joj mašinu, nije uradila ništa za nju. Puštala ju je previše samu. Una je puno ćutala, puno hodala, traživši emotivno utočište tu i tamo. Tek je ušla u dvadesete, kada je srela Jadrana i njegovu grupu. Bila je premršava i ćutljiva, ali se u njoj krila rasna lepotica,bujne iako izgubljene prirode. U grupi je našla porodicu, a u Jadranu, već zašlom u četrdesete, izgubljenog oca. Jadran je u njoj napokon ostvario san - bila je lepa, poslušna, strasna. Hteo je da njihovu ljubav zaustavi u večnosti. Hteo je da kao Kafkin "umetnik u gladovanju" dostigne ekstazu. Hteo je da umru zajedno u spiritualnom i erotskom zanosu. Una je i onako na sve pristajala. Una je bila žena koja ga je napokon gledala u oči. Ono što bi za obične bio pakao i užas, za njih dvoje bilo je zadovoljstvo, ushićenje i pročišćenje.

Ugledajući se na ekstatičnost već pominjanog"najvećeg maga XX veka", Alistera Krolija, Jadran je rešio da napiše novu "Knjigu zakona". Za padanje u trans izabrao je kafkijanski način - gladovanje...

Niko nije znao kako je izgledala njihova ekstaza. Pronađeni su posle tri meseca. Njihovi leševi su bili u zagrljaju. Bili su skoro mumificirani. Tanjušni i bez oonog uižasnog zadaha raspadanja. Beleške pored Jadrana bile su uredno vođene. Na prvim stranicama beleške su govorile o smislu postanja. Naravno, nisu pratile njihov samrtni ropac i fizičku glad koja ih je, predpostavimo, obuzimala. Kako su se datumi smenjivali, tako su beleške bile sve nerazumljivije i nejasnije, sve besmislenije....Poslednje stranice, pred smrt, bile su samo nečitljive šare./)9asjlgwvg lknlkn--3qolćaer5 One su govorile o još jednom Jadranovom neuspehu. Da napiše priču.

Bilo kakvu...
Posted by Picasa

2 коментара:

Laluve је рекао...

Paradoksalno je koliko istina nije jednostavna. Mozda je ipak, napisao, pricu. Ili ce. U nekoj od reinkarnacija.

maxCmagnus је рекао...

Pogađaš, ovo mi se do sada najviše dopada! Tematika je takva da poželim da iz svog ugla napišem još jednu priču (Možda na taj način, kroz naše priče o njemu Jadran ostvaruje svoje transcedentalno postojanje i neostvareni cilj, priču!) Ono gornje dugme je "pupak svijeta", a opis njegovog lica i interesovanja čini da se osjećam zavidnim. Ti, zaista, znaš zanat!
I jedna molba, kao i obično:
Molim te piši u razrjeđenijim pasusima jer je ovako jako teško pratiti.
Kad malo bolje razmislim, možda i to namjerno radiš, možda je i taj napor čitanja dio priče? Ko zna ...